Online Exhibition

Tap on the markers below to see country stories ↓

Is it possible to move from one extreme to another?

I turned away from my parents myself, from my loved ones — I didn’t want to see anyone. At that time, I liked being in prison. I liked the environment, the people I had to wake up with in the mornings, eat with. I was still a minor. I even got into conflicts with officers — attacked them, even with cold weapons. I had fallen so low that I took part in several murders inside prison.

Maybe at some point I felt some kind of injustice directed towards me from those who were stronger. In prison, I grew this urge to express myself. I was a very cruel person, because at that time I was fighting for power, for influence, for a place, for honor.

I didn’t follow any rules, any laws of that time. I strictly followed the subculture — that you have to be as much like the others as possible, to be a real “zekas” — a true prison inmate. I made my surroundings as brutal as possible so that no one would even try to cross my line, to step into my private space. Later, when I started encountering a different environment — not in prison — I still had to return back to prison, but with a different way of thinking.

Our caste, the subculture as it used to be called, fell apart. Some died of illness, some got out and left abroad. Some committed even more brutal crimes and were placed in life imprisonment and were held separately. There was nothing left — just an empty arena. After a long time, everything changed radically. Times improved, people improved, cruelty decreased, because those people were no longer there. And if one or two remained, they no longer continued that life — it was meaningless.

Then I, too, began to feel a desire to change something in myself, to try something different. I didn’t yet know what I wanted, but I knew I didn’t want what had been before. Back then, people like us — who wanted to move forward somehow — were very few. Out of a hundred percent, maybe three or four percent who truly wanted it.

All the others were against it. Not with some extreme cruelty — they weren’t cutting off legs or heads — but you could never belong with them anymore. Over time, something strengthened inside me — maybe my worldview, maybe some kind of immunity to the world — because I certainly wasn’t the only inmate like that. Of course, few supported me. But among the administration staff, there were people who did support me. At least they cared. Other inmates didn’t care — they only looked for ways to make things worse for you.

They created more distance between me and them, so I would have a safer space to continue what I was doing. They were always nearby, you know, and they would tell me: don’t give up, don’t be like everyone else, go all the way. That anger I once had, that need to dominate — even though I was a very big “bad guy,” I considered myself an authority back then.

Today, I’ve requalified that. I haven’t become a bad person, but I still demonstrate authority. Only now, instead of encouraging others to do harm, I show how to stop, how to prevent it.

I even decided to contribute — to offer my ideas, my input — by cooperating with the administration. I collaborate on various issues. Sometimes even helping to expose things.

One of my priorities is focusing on distribution and use — because it causes enormous harm. You can’t even imagine the damage it does. I used drugs myself, ended up in a coma three times, almost died from them. And at one time I gave drugs to others to profit from them.

I’ve gone through all that harm, all the consequences. I know what drugs taste like, what they do — and even to this day it still stays with you. My priority is to expose such things first of all, to uncover them. And together, to reduce that risk — so that as little of that as possible remains here, all those things that cause such harm. If it’s a person, an inmate, who harms everyone — the administration and other inmates — who hinders progress, uses violence, drugs — we expose him. He gets transferred to another facility so he doesn’t interfere with others’ resocialization. Not only the inmates, but so that the administration can also do their work.

Today I’m very happy that I’ve achieved a lot. I have an endless desire to change completely, radically. I think about family, about the future. I have a wife now. We meet, we communicate. All the people I associate with now — they’re similar to me. I mean the ones who want to achieve something, who act boldly and openly.

I’m no longer afraid of people’s reactions. Before, maybe I would get angry, I had fear, you know. Now I’m happy. Today I laugh. I go up to them and say: you’re angry that I’m different — and I laugh because you’re all the same.

Ar įmanoma išjudėti nuo vieno kraštutinumo prie kito?

Nusisukau pats nuo savo tėvų, nuo savo artimų, nieko nenorėjau matyti. Man patiko kalėjime tuo metu. Man patiko aplinka, žmonės, su kuriais reikėjo keltis rytais, valgyti. Buvau dar nepilnametis. Net teko konfliktuoti net ir su pareigūnais, prieš juos pulti ir su šaltais ginklais. Tai buvo gyvenimas nusiritęs iki to, kad dalyvauvau net keliose žmogžudystėse pačiuose kalėjimuose.

Tai gal ir pats jaučiau kažkada kažkokią skriaudą nuo stipresnių. Atsirado noras toks kalėjime išreikšti save. Buvau labai žiaurus žmogus, nes tuo metu kariavau dėl valdžios, dėl įtakos, dėl vietos, dėl garbės.

Nesilaikiau aš jokių taisyklių, jokių tuometinių įstatymų. Laikiausi stipriai subkultūros, kad turi būti kuo daugiau panašus ir kitus, kad būčiau grynas, tuo vadinamu žodžiu, žargonu, „zekas“, kalėjime kalintis žmogus. Padarydavau ko žiauriau taip, savo aplinką, kad net žmonės nebandytų peržengti mano linijos, mano privataus gyvenimo. Kada dažniau pradėjau susidurti su kitokia aplinka ne kalėjime, bet teko paskui grįžti atgal į kalėjimą, su kitu mąstymu.

Mūsų ta kasta, ta subkultūra (anksčiau vadinama), buvo išardyta. Kažkas mirė nuo ligos, kažkas išėjo, išvažiavo į užsienį. Kažkas išėjo, padarė žiauresnį nusikaltimą, buvo patalpintas iki gyvos galvos, sedėjo atskirai. Nebeliko nieko, liko tuščia arena. Po daug laiko pasikeitė viskas kardinaliai, pagerėjo laikai, pagerėjo žmonės, žiaurumo sumažėjo, nes tų žmonių nebuvo ir jeigu likdavo vienas žmogus, du, jie nebetęsdavo to gyvenimo, nes buvo beprasmiška.

Tada šiek tiek ir pačiam atėjo noras kažkiek pakeisti gal save, gal kažko kito išbandyti. Dar nežinojau tuo metu, ko norėjau, bet tikrai nenorėjau to, kas buvo anksčiau. Gal tuo metu tokie kaip mes, šiek tiek, kurie norėjo kažką pažengti, tai čia buvo labai mažai. Iš šimto procentų, jeigu imti, tai kokie 3-4 procentai čia, kurie norėjo.

Visi kiti buvo nusiteikę prieš. Ne žiaurumu kažkokiu ten, kojos nepjaudavo, rankos galvos už tai, bet tikrai tu niekada jau nebegalėjai pritapti prie jų ir nepritapsi. Laikui bėgant, susitiprėjo toks, gal požiūris, pasaulio imunitetas toks, nes tada tikrai ne vienas buvau iš nuteistųjų. Aišku, mažai kas palaikydavo, bet vat iš tokių administracijos personalo labai atsirado tokių palaikančių. Bent jiems rūpi. Nu, kitiems nerūpi kaliniams - jie tik žiūri, kad padaryti tau kuo blogiau.

Padarė man didesnį nuo jų atstumą, kad aš turėčiau didesnę saugumo vietą toliau daryti tą, ką aš darau. Jie buvo visada šalia, žinai, ir man visada sakydavo nenuleisk rankų, nebūk toks kaip visi, eik iki galo, sako. Tokį pyktį, kaip sakyt, dominavimo ankstesnį, nors ir blogiukas labai didelis buvau, bet aš tuo metu save skaičiau autoritetu.

Tai šiai dienai aš perkvalifikau tą. Aš netapau kažkokiu blogu žmogum, bet autoritetą tą tikrai demonstruoju. Bet iš kitos pusės, nelinkęs kviečiu blogą kažką kitus daryti, o kaip sustoti, kaip sustabdyti.

Aš net nusprendžiau šiek tiek ir padėti iš savo idėją, savo kažkokį indėlį, tai čia yra bendradarbiavimas su administracija. Bendradarbiauju skirtingais įvairiais klausimais. Net kažką ir, aišku, padėti ten demaskuoti.

Man net prioritetas yra, aš labai susitelkęs esu net ir žiūriu į platinimą ir vartojimą, nes didelią žalą padaro. Net neįsivaizduojat, kokią žalą padaro. Man teko pačiam vartoti ir komos būsenoj gulėti tris kartus ir vos nemiriau nuo tų narkotikų ir kažkada kitiem duodavau tų narkotikų, kad iš jų pasipelnyti.

Iš vis šitą žalą jau praėjęs, visas tas pasėkmes žinau, kas yra narkotikų skonis ir visas kitas. Dar iki šių dienų vis tiek dar išlieka. Mano prioritėtas yra net pirmam dalykui demaskuoti tokius dalykus, išaiškinti. Ir bendrom jėgom padaryti tap, kad sumažinti tą riziką. Kad kuo mažiau čia būtų tų dalykų, tų aplamai, kurie kenkia labai. Jeigu tai yra asmuo, fizinis asmuo yra nuteistasis, jeigu jis labai kenkia visiems - administracijai ir nuteistiesems - neleidžia, blokuoja, panaudoja smurtą, narkotikus, tai mes tokį išaiškinam, demaskuojam. Jį perkelia kitą įstaigą, kad jis netrūkdytų kitiems resocializuotis. Ne tik nuteistiesiems, o aplamai, kad administracijai netrūkdytų dirbti su jais.

Tai šią dieną aš labai džiaugiuosiu, kad aš esu daug ką pasiekęs. Tiesiog turiu begalinį norą visiškai pasikeisti, kardinaliai, galvoju apie šeimą, apie ateitį. Šiuo metu turiu žmoną. Susitikinėjam, bendraujam. Šiaip mano bendarminčiai visi, su kuriais bendrauju, jie visi tokio panašumo kaip aš. Turiu omenyje, kurie nori kažko pasiekti; kurie daro tai drąsiai, atvirai daro.

Aš dabar nebijau kažkokių žmonių reakcijų. Aš anksčiau gal pykdavau ant to, baimė būdavo, žinai. Dabar aš džiaugiuosi, šiandien juokiuosi, ir prieinu jiems visada, sakau, jūs pykstat, kad aš kitoks, o aš juokiuosi, kad jūs visi vienodi.

What would you do for your parents whom you’ve greatly disappointed?

I was serving a sentence in prison. At the time, my brother was also serving time in another facility. Then, unexpectedly, we got the news that our brother — the one who was free, not incarcerated — had died.

My sister took care of the finances and contacted the prison administration so they would allow me to attend the funeral. My other brother, from a different facility in another city, would also be allowed to go. My sister would cover the costs. And I had a few minutes to think: do I agree or not? Because it also depended on me — whether I wanted to go or not.

But I remembered something. I knew that my parents — my mother, my father — and of course my sister too — because we never changed, because we kept ending up in prison, never getting out (especially me, I wasn’t serving my first sentence; at that time, I don’t even know which number it was — fifth, maybe, time in prison) — my parents were forced to tell everyone they knew, all their friends…

Let’s put it this way: my parents’ friends who lived abroad — in Latvia, Russia, Ukraine — people they kept in touch with, met from time to time… My mother was forced to lie to all of them. She would say we were living somewhere in other countries, that we had adapted, that we were working somewhere… pushing shopping carts in stores. Maybe we’d found partners there. That it was very hard for us to come back, that we were trying to study something, that everything was difficult, that we were keeping in touch remotely.

She was forced to lie to everyone to avoid that shame. Because people always said it meant the parents had raised their children badly. But our parents raised us well — we just wanted a different life, and we scattered.

So, I refused. Immediately, categorically refused. I explained it to my sister. I said, “Sis, I’m sorry. Really, no.” She got angry. She said, “I don’t understand why. Our brother died.” You know?

Later I asked the administration to let me contact the other prison directly. They allowed it, and called my brother to the phone. I even threatened him. Well, I had to — I couldn’t find other words. He thought about it, and he refused too. The funeral passed smoothly. We weren’t there.

My mother lied once again — said we were in China, Japan, I don’t know, Antarctica, somewhere breaking ice, sailing with the Titanic. In short, we couldn’t make it. It happened suddenly; it was too expensive to travel. We’d come later, visit the cemetery, sit there a while.

Then maybe only after a year, our parents supported me too. They said, “Thank God, maybe it was for the best that we didn’t meet in that kind of setting.” One son being buried, two standing there in handcuffs, and the parents barely alive beside the same grave, looking at us and wondering when they would end up in that same grave. Because this — this is where our children lead us, to those coffins.

Ką gali padaryti dėl savo tėvų, kuriuos be galo nuvylei?

Atlikinėjau bausmė kalėjime, tuo metu mano brolis irgi atlikinėjo bausmę kitoj įstaigoj ir netikėtai gavom žinią, kad mirė… mirė brolis, kuris laisvėj buvo, nes jis neatlikinėjo bausmės.

Sesuo tuo metu apsiėmė finansus, susižinojo su kalėjimo vadovybe, kad mane leidžia į laidotuvės. Mano brolį irgi iš kitos įstiaigos, iš kito miesto, irgi leis į laidotuvės. Sesuo apmokėtų ir aš turėjau keletą minučių pagalvoti: sutinku - nesutinku, nes nuo manęs irgi priklausė, ar aš noriu vykti ar nevykti.

Bet prisiminiau, žinojau tą dalyką, kad mano tėvai - mama, tėvas - aišku, ir sesuo irgi - dėl to, kad mes nepasitaisydavom, sėdėdavom tam kalėjime, neišeidavom (o ypač aš ne pirmą kartą atlikinėjau bausmę ir tuo metu jau buvau, nežinau, kelintą kartą, penktą ar kokį, kartą įkalinimo įstaigoj) tėvai buvo priversti visiems savo pažįstamiems, visiems savo draugams, pasakysim taip, tėvų, ten draugai, kurie užsienyje gyvendavo - Latvijoje, Rusijoje, Ukrainoje - kurie palaikydavo ryšius, retkarčiais susitikdavo...

Mama buvo priversta visiems meluoti, kad mes kažkur kitose šalyse gyvenam, adaptavomės, dirbam kažkur... Parduotuvėse vėžimėlius ten stumdom. Gal ten susiradom ir antras puses. Mums sunku labai ten grįžti, mes dar bandom kažką ten studijuoti, viskas yra sunku, irgi taip pat palaikom ryšius nuotoliniu būdu. Visiems priversta buvo meluoti, kad išvengti gėdos tos, nes visada visi sakydavo, kad tėvai blogai prižiūrėjo vaikus. Tėvai gerai mus prižiūrėjo - mes norėjom kitokio gyvenimo ir išsilakstėm.

Ir aš tada atsisakiau, iš karto kategoriškai atsisakiau. Savo sesei paaiškinau. Sakau: „sese, atsiprašau.“ Sakau, „tikrai ne“. Sesuo užpyko, sako: „nesupratau dėl ko.“ Sako: „taigi mirė brolis,“ žinai. Paskui aš paprašiau administracijos, kad tiesiai susisiekti su kita įkalinimo įstaiga. Man leido, pakvietė brolį prie telefono ir aš dar net pagrasinau jam. Nu, buvau priverstas, nes kitų žodžių neradau. Susimąstė brolis, irgi atsisakė. Laidotuvės praėjo sklandžiai, mūsų nebuvo.

Mama elinį kartą pamelavo, kad mes Kinijoj, Japonijoj, nežinau, Antarktidoj, kažkur ledus kalinėjam, su Titanikais plaukiojam. Žodžiu, nėra, nes labai sunku, netikėtai įvyko, brangiai kainavo atvažiuoti. Atvažiuos vėliau, ateis į kaipines pasedės.

Paskui, gal tik po metų, tėvai ir mane ir palaikė, žinai, kad sako, „ačiū Dievui, kad gal ir tuo metu ir gerai, kad nesusitikom tokioj aplinkoj.“ Atsiprašau, vieną laidoja, du stovi su antrankiais, ir tėvai stovi vos gyvi prie tos pačios duobės ir žiūri, kada mes ten eisime ir prie tos duobės, nes čia priveda prie tų karstų mūsų vaikai tie.

How do you let your children go and allow them to live their own lives, when they are so important and you miss them so much in hard times?

I have three children. My relationship with them is very good. Before prison — and maybe only now, being here, sitting here — I realized that I didn’t give them enough time.

I have a beloved wife who takes incredible care of the children. Truly — the way she cares for them as a mother has taught me a lot. She taught me what breakfast means, what lunch means, what dinner means. What it means to be with them, what it means to love them, to show them love — because I didn’t really have that kind of love in my own childhood.

So, for me it was always important to show everything to my kids, but I was very deep into business. Traveling, driving around, all kinds of money-making — after all, three children, you have to support them. On Sundays, at least, I would switch off my phone.

At least I tried to switch off and spend time with them — at the pool, at sports. My favorite game was this: to send our mom, the children’s mother, somewhere out, and stay home with the kids. Buy them candy, cola, let them unwrap it and throw the wrappers all over the room. I’m actually a pedant myself, very orderly, but that was always my favorite thing to do.

And somewhere in the middle of all that I would ask them, “Am I a good father to you?” While we were making that mess, throwing paper around while mom wasn’t home, they would answer, “You’re the best.” That always touched me deeply, because I always wanted to be that kind of father — and I thought I was.

But sitting here, I’ve realized something. I think I spent my whole life like I was in prison anyway — I wasn’t afraid of anything. I grew up without my parents, with a stepmother. I was never afraid; I went everywhere boldly. But when I actually ended up in prison, I understood how much I’ve lost. That time — it’s missing. And, I won’t hide it, I’m in a bit of a broken state.

With my children — they aren’t my property, they’re already grown — but I’m very attached to them. Every day I call from the payphone. I take an interest in them; I talk to them. Maybe I’ve even become annoying.

I probably need to let them go. It’s hard to let go, maybe because I’m the one sitting in prison. When I was free, I somehow managed to let go more easily. But here I’m alone, and they mean so much to me — maybe that’s why it’s harder.

I try to tell them: I’m not just your father. First of all, I’m your friend.

Maybe everything would be different if they didn’t need me. I was allowed out for three days once, and I spent all that time with them. My middle son even cried — he had been away at the time.

He had gone to Germany, to my brother, to earn money. It was summer, when I had come back briefly. He wanted so badly to return. He said, “Maybe I should quit the job and come back.” I told him, “No. You’ll come back another time.”

I’ve lived that kind of life myself… I used to steal from storage units, I stole — I admit it — I stole. My stepmother used to say, “You’ll rot in prison. You’ll drink yourself to ruin, smoke yourself to ruin.” Maybe those words stuck with me, and I chose a completely different life.

I studied well. I sang in a choir. I really did well at school… But life happened. I started to spiral and went all the way. I had everything — cars, everything — but…

I would want my children to achieve all of that in a different way. To achieve it through work. Whether that will be better or worse, I don’t know. I just want them to be decent. Honest and decent — toward their wives, toward me, toward their friends. That’s probably all I want today.

Kaip paleisti vaikus ir leisti jiems gyventi savo gyvenimus, kai jie tokie svarbūs ir sunkiu metu taip jų trūksta?

Turiu tris vaikus. Su vaikais mano santykiai labai geri. Iki kalėjimo, gal dabar čia kalėjime būdamas, sėdėdamas, supratau, kad mažai laiko jiems skyriau.

Turiu mylimą žmoną, kurį labai rūpinasi vaikais. Tikrai - kaip moteris, kad taip rūpinasi vaikais, mane daug išmokino. Vaikų atžvilgiu išmokino, ką reiškia pusryčiai, ką reiškia pietūs, ką reiškia vakarienė, ką reiškia būt su jais, ką reiškia juos mylėt, jiem parodyti meilės, nes aš tos meilės kaip ir vaikystėj neturėjau.

Tai man toks visada būdavo viską vaikam ten parodyti, bet buvau labai į biznį įlindęs. Kelionės, važinėjimai, visokie uždarbiavimai pinigų, nes vis tik trys vaikai - reikėjo juos kaip ir išlaikyti. Visada sekmadieniais ar ką atsijungdavau telefonus.

Bent jau stengdavus atsijungti ir praleisti su vaikais tai baseine, sportuose. Pats mylimiausias būdavo toks žaidimas – kažkur išleisti mamą mūsų, vaikų mamą, dabar taip noriu pasakyti, ir sėdėt namie, pripirkti vaikams saldainių, kolos, lukštenti juos ir mėtyti ten kur kambary, nes aš pats toks esu ir pedantas, bet man va toks visada užsiėmimas buvo įdomiausias.

Ir visada buvo taip tarp kitko žiūrint ir paklausti, ar aš esu jum geras tėvas. Tai kaip jie man mes tą visą procesą darydavome, vargydavome, ten mėtydavome tuos popierius, kol mamos nėra, aišku, tai man jie atsakydavo, kad tu pats geriausias. Tai mane labai paliesdavo, nes aš visada toks norėjau būti ir galvoju, kad toks esu. Čia atsisėdęs supratau, kad kažkaip galvoju, kad kalėjimuose aš visą gyvenimą tokį praėjau, kad, nu, nebijojau nieko iš tikrųjų. Kaip be tėvų augau su pamote. Tai aš nebijau nieko, toks eidau visur drąsiai, bet kai atsisėdau į kalėjimą, supratau, kad daug praradau. To laiko truksta, bet, neslėpsiu, esu toks biški palūžimo laipsny.

Kaip ir su vaikais - jie nėra mano nuosavybė, nes jie jau suaugę, bet aš labai prisirišęs prie jų, aš kiekvieną dieną iš taksofono skambinu. Domiuosi jais, aš kalbu, aš gal net kaip ir įkyrus pasidariau.

Tai reiktų juos ir paleisti jau. Sunku paleisti, todėl, kad gal aš įkalinimo įstaigoj sėdžiu. Laisvėj tai kažkaip paleisdavau, nes čia vienas ir jie man daug ką reiškia, tai gal dėl to sunku paleisti.

Stengiuosi sakyti, aš jums nesu tėvas. Aš pirma esu jūsų draugas.

Gal kitaip viskas būtų, jeigu aš būčiau jiem nereikalingas. Va, buvau trijų parų išvykon išvykęs, tai aš su jais visas dienas praleidau. Sūnus net apsiverkė vidurinis, jis buvo tuo metu išvažiavęs.

Išvažiavęs buvo į Vokietiją pas mano brolį uždarbiauti. Vasarą čia, kai buvau grįžęs. Tai taip jis norėjo grįžti. Sako, gal spjauti į tą darbą, grįžti. Ne, sakau, grįši kitą kartą. Kai aš pats tokį gyvenimą praėjęs... Vogdavau iš tų sandeliukų, vogdavau – pripažįstu – vogdavau. Ten man pamotė sakydavo: „tu supūsi kalėjime, tu prasigersi, tu prasirūkysi.“ Va tie žodžiai gal mane užkabino ir aš pasirinkau iš vis kitokį gyvenimą.

Aš ir gerai mokinausi, chore dainavau, gerai mokinausi... Nu, bet atsitiko gyvenime, taip kad papuoliau į tokį liūną, kad praėjau. Ir viską turėjau: ir mašinas, ir turėjau viską, bet... Norėčiau, kad vaikai tą visą pasiektų kitokiu keliu, pasiektu darbu. Tai bus geriau ar blogiau, nežinau... Norėčiau, kad būtų dorūs. Mano teisingi, dorūs ir savo žmonų atžvilgiu, ir mano atžvilgiu, ir draugų atžvilgiu. To gal tik norėčiau dabar šiai dienai.

How not being able to see his newborn son affected him at the beginning of imprisonment.

When I got locked up, I was about twenty-two. At that time, I had a partner — I consider her my first love. When I ended up here, she was already pregnant.

I couldn’t see my child. I couldn’t even touch her belly. We had to get married, I remember. After we got married, she came for visits a few times — maybe four. She brought the baby maybe three times.

You could feel that she wanted the child to see his father. I felt her care and love. But little by little everything grew cold. You could see the fatherhood fading — the person drifting away — and you see it all just sitting here. And then suddenly she disappeared. And when she disappeared, she took the child with her.

She stopped bringing him. She wouldn’t let anyone else bring him either. I still remember those first times when you see your child — you’ve never held a baby in your arms before. They teach you how to hold him, how to support his little head. And those visits would last maybe three or four hours. The baby carrier would be on the table almost the whole time. I’d sit in front of him and just stare at him. I’d stroke his little hand, touch his fingers, feed him, listen to the sound he makes while eating. I said, “Record that sound for me. I need that sound for the future.”

And then we separated. No one set an official arrangement for me to communicate with my child. I had to fight in court to have that arrangement established.

I kept waiting for some action from her. I asked her to keep bringing him, to let me be involved, because I want to see him, to take part. Send photos — she sends no photos, writes nothing about how he’s doing. Nothing. I always end up writing to my mother or my sister: “How’s the child?”

And then there was this recent situation. I’m trying to talk to my son — my sister is holding the phone — and we try to speak. “Hello, it’s me. Do you know who this is?” My sister tells him, “This is your dad.” I say, “Hi, Eidanas. Do you want to come see dad? Would you like to visit?”

He says, “My dad is Deivydas.”

When you hear those words from your child… You know you are the father, but you don’t feel like a father, because the child has only seen you a few times.

Still, when he says you’re not my dad, that someone else is — another person who is sitting in prison — it really shakes you.

I lost my partner. I lost my freedom. The court proceedings began. Basically, my partner disappeared, my child disappeared. Everything. Depression started. You don’t eat; you don’t exercise. You become passive. It feels like you don’t want anything, don’t want to talk to anyone.

I was a bad prisoner in depression. I broke the rules. I didn’t listen to anyone. I didn’t take anyone into account. I was a real inmate. It was an extremely hard period. I’m serving eight and a half years for drug distribution, and I used to say — I’d rather have ten years than go through all this. Because this cost me so many nerves, so much health, everything. Not many people could understand all of that.

I sat in the disciplinary group, the strictest regime level, in cell confinement. You have a lot of time alone with yourself. You reflect, you think — what, how, why, for what. You blame others, you blame yourself, you look for reasons somewhere.

And then, I don’t know, some kind of turning point came. I don’t even know how to name it. I realized I wouldn’t get far like that. So, I started attending activities, started focusing more on resocialization, communicating with people, with people outside. Learning how to switch from being a prisoner to being a human being — to communicate as a human being.

Now I’ve learned how a good prisoner is supposed to behave. And now I’m trying to learn from good people how to be a good person — and how to act like one.

Kaip negalėjimas matyti savo naujagimio sūnaus paveikė įkalinimo pradžioje.

Kai sėdau, man buvo gal 22-eji, ir iki to laiko aš turėjau antrą pusę. Skaitau mano pirmoji meilė buvo. Mes, kai papuoliau šičia, jinai buvo nėščia jau.

Ir neišėjo, kad vaiko man matyti, negalėjau nei to pilvo pačiupinėti, tai mums reikėjo „susirašyti“, atsimenu. Kai mes susirašėme, ta prasme, jinai važinėjo į pasimatymus dar kelis, gal kokius keturis kartus. Vežė, gal tris, vaiką vežė.

Ta prasme, jautėsi dar, kad ji nori, kad vaikas tėvą matytų. Jaučiau jos kažkokį rūpestį, tą meilę. Bet po biškį viskas šalo, tėvystė matosi, tai tiesiog tolo žmogus, ir tu matai tą tiesiog sėdėdamas. Ir tiesiog staiga dingo, bet jinai dingdama skaitk vaiką pasiėmė.

Nei vaiko veždavo, nei kitiems duodavo atvežti vaiką. Aš dar atsimenu tuos pirmus kartus, kai pamatai tą vaiką — tu niekada nelaikęs lėliaus rankose. Kaip mokina, kaip paimti, kaip už galvytės palaikyti. Ir kai tas pasimatymas nu kokias tris ar keturias valandas trukdavo. Su kėdute beveik visą tą laiką būdavo, ant stalo pasistatęs, prieš jį atsisėdęs ir sėdžiu ir žiūriu.

Glostai, tą rankytę čiupinėji, maitini, klausaisi to garso, kai valgo. Sakau: „įrašykite tą garsą, man reikia to garso ateičiai.“ Dar negana to — išsiskyrėme, bendravimo tvarkos su vaiku niekas nenustatė. Per teismą išsikovojau, kad nustatytų tą tvarką.

Laukiau kažkokių veiksmų iš jos, prašiau toliau dėl vaiko, kad vežtų, kad darytų, nes aš noriu matyti, dalyvauti. Atsiųsk nuotraukų — ji nei siunčia nuotraukų, nei parašo, kaip vaikui sekasi, nieko. Visą laiką parašau mamai, sesei, „Kaip vaikas?“ Ta prasme, per kitus žmones.

Ir tokia situacija čia paskutinė: bendrauju su vaiku, tiksliau, pas sesę telefonas rankoj ir mėginome pakalbėti. „Labas, čia aš.“ „Žinai, kas čia?“ – mano sesė sako – „čia tavo tėtis.“ „Labas, Eidanai,“ sakau. „Gal nori pas tėtį?“ sakau. „Gal nori aplankyti?“ Sako: „Mano tėtis Deivydas.“ Vat tada tie žodžiai, kai išgirsti iš vaiko... Žinai, kad esi tėvas, bet nesijauti tėvas, nes vaikas tave tik kelis kartus matęs.

Bet vis tiek tas žodis, kai pasakė, kad tu ne mano tėtis, kad kažkas kitas — kitas žmogus, kuris sėdi įkalinimo įstaigoj — sukrečia iš tikrųjų.

Praradau žmoną, praradau laisvę, prasidėjo teismai. Skaityk vaikas, žmona dingo, vaikas dingo. Viskas... Prasidėjo depresija. Nei valgai, nei sportuoji, tiesiog toks pasyvus, atrodo, nieko nenori, su niekuo bendrauti nenori.

Ir buvau... toks depresijos blogas kalinys. Tiesiog pažeidinėjau taisykles, nieko nesiklausiau, su niekuo nesiskaičiau, buvau tikras kalinys. Nu, tiesiog sunkus žiauriai laikotarpis buvo. Kaip ir sėdžiu už narkotikų platinimą, turiu 8,5 metų, ir aš sakiau — geriau turėčiau 10 metų, negu tą visą šūdą praeiti. Nes man jis tiek nervų, tiek sveikatos, tiek visko kainavo. Nelabai kas galėtų suprasti visą tą dalyką. Sėdėdavau, čia būdavau drausmės grupėje jau, tipo griežčiausias režimo pakeitimas, sėdėdavau drausminiame, kameriniame režime.

Ir turi tikrai labai daug laiko būti su savimi, reflektuoji, galvoji, kas, kaip, kodėl, už ką. Kaltini kitus, kaltini save, dar kažko ieškai, kažkokių šaknų. Ir tiesiog, nežinau, kažkoks lūžis atėjo, nežinau, kaip įvardinti. Supratau, toli neisiu aš taip, ta prasme. Žodžiu, pradėjau lankyti užimtumus, pradėjau daugiau resocializuotis, bendrauti su žmonėmis, su laisvėje esančiais žmonėmis, išmokti persijungti iš kalinio į žmogų, bendrauti kaip žmogus.

Dabar aš išmokęs, kaip geras kalinys turi elgtis. Stengiuosi dabar iš gerų žmonių išmokti, kaip būti geru žmogumi ir kaip elgtis kaip geras žmogus.

Rock bottom — the thing that helped him rise and lift his burdens.

I’m serving a sentence for the third time. The third — and truly the last. This I know for sure. Since childhood, my life was full of chaos. Inner chaos.

In 2012, I went through a divorce. I came home one day — the house was empty. My wife and daughter were gone. One day it seems like everything is fine. I can be free, live my life. The next morning I wake up — and that’s it. A dose of pain so strong you don’t know what to do with it.

The next moment — 2014. A friend of mine was supposed to fly in and pick up a shipment of drugs from a truck. Two or three hours before that, he writes to me: “I couldn’t get a ticket. I’m not coming.”

“You’ll have to pick it up.”

I go to collect the cargo from the truck. And there’s already an operation waiting — surveillance, helicopters — and I end up in custody.

In that state, between those four walls, with all that inner chaos, enormous anxiety and anger rise up. I growl, I lash out, I tear at myself — in short, an unimaginable state. And on top of that, I end up in intensive care. My spine becomes infected. I spend two weeks there, truly on the edge of dying.

After another four weeks or so, I’m brought back — taken to Semo prison. I end up in a regular cell. I start thinking: what can I do now?

The thought comes that I need to read books, to try — because I don’t have the knowledge. I take “How to be an Adult” by David Richo and open it.

There’s one very powerful lesson in it — about what a weak personality is. A weak personality is someone without solid ground under their feet, someone who doesn’t know what to do, what to engage in, who overemphasizes feelings and demands that others treat them in some special way.

That hit me like a cold shower.

I looked at it and said: damn, that’s me. I had imagined I was some kind of tough guy, you know. And it turns out — nothing like that. The opposite.

It knocked the ground out from under my feet. So then I asked: what can I do to become stronger?

I created a strict daily routine. Every day I make a plan of what I will do — and I follow it. I spent sixteen months in Semo prison.

Day after day, instead of staring at pain, I focused on relaxation exercises, on breathing, on meditation, on observing what that does to me. Instead of being stuck somewhere, looking only at pain, I learned each day to look at relaxation.

When I left that prison, I carried with me a vision — how I imagine my family, every circumstance, what it should ideally be. In my life, there had always been this pursuit of parties — of getting intoxicated and being perfectly intoxicated.

After twenty months, once I was out, I drank vodka. My head started spinning, and I realized: this isn’t mine.

I smoked marijuana — after a while, exactly the same reaction.

While I was in a Norwegian prison, I didn’t do anything special to quit — I didn’t attend courses, no Anonymous Alcoholics or Narcotics groups. Drugs and alcohol just fell away like a brick — like something unnecessary, something that was no longer mine.

I only wanted to get rid of pain, to live a normal, orderly life.

Relaxation gave me back awareness. It gave me back myself.

Today, when I tell my story, I know just as clearly and confidently that I will never again be in prison in my life. I will never again commit a crime.

Dugnas, padėjęs pakilti ir nusimesti naštas.

Bausmę atlieku trečią kartą. Trečią kartą, bet jau tikrai paskutinį. Šitą jau žinau. Nuo pat vaikystės mano gyvenime buvo didžiulis chaosas, vidinis chaosas.

2012 metais įvyksta skyrybos. Ateinu vieną dieną, grįžtu namo — namai tušti, žmona su dukra išvažiavę. Vieną dieną atrodo lygtai, kad viskas tvarkoje, gerai, galiu būti laisvas šiai dienai.

Ant rytojaus atsibundu – viskas - skausmo dozė tokia, kad nežinai, ką su ja daryti. Sekantis momentas — 2014 metai. Mano draugas turėjo atskristi, turėjo paimti narkotikų kontrabandą iš sunkvežimio. Jis man dvi ar tris valandas prieš parašo, kad bilieto negavau lėktuvo, neatskrendu.

Tau teks paimti. Nuvažiuoju paimti iš furos tą krovinį. O ten jau laukia operacija, sekimai, malūnsparniai, ir atsiduriu areštinėje.

Toj būklėj, tarp tų keturių sienų, dėl viso to vidinio chaoso kyla dar didžiuliai nerimai, didžiuliai pykčiai, urzgiu, plėšsausi, draskausi — vienu žodžiu, neįsivaizduojama būsena. Prie tos būsenos dar atsiduriu reanimacijoj. Užpūliuoja stuburas, dvi savaitės atsiduriu, ir tikrai ties mirties slenksčiu.

Po dar kokių keturių savaičių grįžtu atgal, parveža mane į Semo kalėjimą, atsiduriu normalioje kameroje. Galvoju, ką aš dabar galiu daryti. Ateina į galvą mintis, kad turiu skaityti knygas, bandyti, nes aš tų žinių neturiu. Pasiimu „Būti suaugusiems“, David Riecho knygą, atsiverčiu.

Ten tokia viena labai gera pamoka — kas yra silpna asmenybė. Silpna asmenybė - neturinti tvirto pagrindo po kojomis, nežinanti, ką veikti, kuo užsiimti, sureikšminanti jausmus ir reikalaujanti, kad su juo kažkaip ypatingai elgtųsi kiti aplinkiniai. Tai mane tas tiesiog kaip šaltas dušas perpylė.

Aš pasižiūrėjau ir sakau: eik tu sau, tai čia aš. Aš taip įsivaizdavau, kad esu kažkoks pats kiečiausias vos ne, žinai. O čia pasirodo — nieko panašaus, viskas atvirkščiai.

Tai mane tiesiog išmušė pagrindą po kojomis. Sekantis tada, ką aš galiu daryti, kad tapčiau tvirtesnis? Pasidariau griežtą dienotvarkę. Kiekvieną dieną susidarau planą, ką darau, ir tą planą tiesiog vykdau. 16 mėnesių praleidžiu Semo kalėjime.

Diena iš dienos, vietoje to, kad žiūrėčiau į skausmą, žiūriu vat į tuos atsipalaidavimo pratimus, žiūriu į kvėpavimą, žiūriu į meditavimą, žiūriu, ką tai padaro su manimi. Tai tiesiog mano dėmesys, vietoje to, kad kažkur tai būčiau įstrigęs ir žiūrėčiau vien tik į skausmą, aš tiesiog kiekviena dieną išmokstu žiūrėti į atsipalaidavimą.

Išeidamas iš to kalėjimo išsinešiau viziją, kaip aš įsivaizduoju savo šeimą, kiekvieną aplinkybę, kokia jinai turi būti ideali. Pas mane gyvenime visada buvo va siekis balių — kad apsvaigsiu ir būsiu tobulai apsvaigęs. Po dvidešimt mėnesių išėjus, atsigėriau degtinės. Man galva pradėjo svaigti, ir aš supratau, kad tai ne mano.

Aš parūkau marihuanos — po kažkiek laiko lygiai tokia pati reakcija. Būdamas Norvegijos kalėjime, nieko specialiai nedariau specialiai, kad atsikratyčiau — nelankiau jokių kursų, jokių anoniminių alkoholikų ar narkomanų grupių. Narkotikai ir alkoholis nukrito tiesiog kaip plytą, tiesiog kaip nereikalinga, kaip tai, kas nebe mano.

Aš tik norėjau atsikratyti skausmo, gyventi normalų, tvarkingą gyvenimą. Atsipalaidavimas grąžino man sąmoningumą, grąžino man patį save. Šiai dienai, kai pasakoju savo istoriją, aš taip pat tiksliai ir užtikrintai žinau, kad niekada daugiau gyvenime nebebūsiu kalėjime, niekada daugiau gyvenime nebedarysiu nusikaltimų.

Where will an endless sense of guilt lead you?

If we’re talking about addiction, I was dependent for a long time. I used alcohol and both soft and hard drugs. Altogether, that went on for about eighteen years. Today, after looking back and really analyzing it, I understand that not knowing who I was probably started in childhood — from my traumas. I saw a lot of violence. I saw alcohol. I saw drugs — my father used them too. And maybe from that lack of love, from always missing my dad — he spent most of his life in prison — something broke in me.

I looked for comfort in friends. It just happened that my friends were already smoking, drinking. I wanted to fit in with them. So little by little, I started using too.

The addiction built up over years and reached a point where being sober felt worse than being high. When I was sober, I felt fear. I felt guilt. Because when I was using, there were crimes, there was bad behavior toward the people closest to me. And when I sobered up, that guilt would hit hard. My solution — my escape — was always drugs. Using again.

Then I ended up in prison. When I arrived here and sobered up, the panic attacks started. And the guilt. I began thinking about my loved ones, about my little daughter — that I had been using, that I hadn’t taken care of her. It was hard to carry that. And again, I found drugs here. Again, it felt like a solution.

I went back into it. Started selling my things, getting into debt. I reached a point where… They lock you in prison, but, excuse the word, you’re still sitting in the same shit. It doesn’t matter whether you’re locked up or free.

I stopped understanding why I was even living. One night at three in the morning, I woke up and started crying. I don’t know — it was pure hopelessness. I thought, that’s it. I can’t live like this anymore. I don’t want to live. I had thoughts about ending my life. Thank God I was too afraid to do it.

That’s when I thought — I need help.

There’s an officer here. He’s a believer, a practicing Christian. I don’t know why, but I trusted him. When I talked to him, I felt safe. So, I went to him and said, “Danas, that’s it. I can’t live like this anymore. I’m having suicidal thoughts. I don’t see any meaning. I don’t understand anything. I don’t know what to do.”

It was Friday. And on Fridays, volunteers would come — a Christian community. He invited me to join them.

When I walked in, I didn’t know anyone. But right away I noticed something — these people were different. They were smiling. I said hello, and they came up and hugged me. I told them my story — why I came, what was happening to me. I received so much support.

Then they asked, “Can we pray for you?” I said, “Of course.”

They gathered around me. Some hugged me, some put their hands on me, and they started praying. And for the first time in a long time, I didn’t feel alone. I felt love from those people. And that day something inside me shifted.

I wanted to live again.

I started setting goals. Reaching out to different institutions for help. I began seeing a psychologist. Fellowship came into my life — Narcotics Anonymous, Alcoholics Anonymous — I started attending meetings. Gradually, while still in prison, I entered a rehabilitation program. I spent three years there and completed it.

Today I’m trying to change everything — my mindset, my way of living. During recovery, I realized that I had been living wrong my entire life. Now I have a choice to live differently.

If I met the person I was seven years ago, I honestly think we wouldn’t even understand each other. Our values would be completely different. Back then, I only saw life in black and white.

Today I see colors. I see possibilities.

If someone had told me back then that I would have the life I have now, I wouldn’t have believed it — not even in my best dream.

Knowing myself, I never imagined I would speak about faith, about God, about doing good, about helping others. Those words wouldn’t have come out of my mouth before.

And if you ask whether I thought that meeting Danas would change my life like this — no. I had no idea.

But today, I’m deeply grateful that everything changed.

Kur gali nuvesti begalinis kaltės jausmas?

Jeigu kalbėti apie priklausomybę, tai iš tiesų priklausomas buvau pakankamai ilgą laiką. Esu vartojęs alkoholį, lengvus ir sunkius narkotikus. Jeigu paimtume visą tą laiką, apie 18 metų. Tai iš tikrųjų tas nesuvokimas, kas man yra, aš suprantu šiandieną, paanalizavęs, kad tai buvo greičiausiai nuo mane vaikystės, nuo mano traumų. Mačiau labai daug smurto, mačiau alkoholį, mačiau narkotines medžiagas — tėvas irgi vartojo. Ir viskas, tiesiog galbūt iš tos nemeilės kažkokios man, man visą laiką trūko tėčio, jis ir visą gyvenimą kalėjime prasėdėjo.

Tai aš tos paguodos ieškojau drauguose, ir tiesiog taip išėjo, kad mano draugai buvo tokie, kurie jau rūkė cigaretes, gėrė alkoholį. Ir mano tas noras pritapti prie jų ir aš pradėjau po biški vartoti.

Tai ta priklausomybė jinai formavosi ilgus metus ir pasiekė tokią būseną, kad man blaiviam blogai jau būdavo. Ta prasme, kai būdavau blaivas, aš nežinau, man baimė kažkokia būdavo, kaltės jausmas būdavo, nes aš kai vartodavau, tai būdavo kažkokie nusikaltimai, būdavo neigiamas elgesys su artimaisiais. Ir pavyzdžiui, būdamas blaivas visada aš tokią kaltę jausdavau, ir mano sprendimo būdas, pabėgimas, buvo visą laiką narkotikai ir vartojimas.

Papuoliau į kalėjimą. Žinokit, atvažiavęs čia išsiblaivėjau ir dug atėjo tokių panikos atakų ir kaltė. Pradėjau galvoti apie savo artimuosius, apie savo dukrytę, kad vartojau, nesirūpinau ja. Ir man kažkaip būdavo sunku tai panešti, ir vėl atradau čia narkotikus ir vėl buvo toks kaip sprendimo būdas. Vėl pasinėriau į narkotikus, pradėjau pardavinėti visus savo daiktus, lįsti į skolas. Tiesiog pasiekiau tokią ribą, kad vieną dieną, atrodo, uždarė į kalėjimą, bet, atsiprašant už tą žodį, vistiek šūde sėdi — nesvarbu, ar tu uždarytas, ar laisvėje.

Ir aš tada pradėjau nesuprasti iš vis, dėl ko gyvenu. Vieną dieną, trečią nakties, prabudau ir pradėjau verkti. Nežinau, man buvo toks beviltiškumas, kad irgi viskas – aš nebegaliu taip, aš nebenoriu gyventi. Mintys buvo apie tai, kad nueiti pasitraukti iš gyvenimo. Bet ačiū Dievui, kad buvau bailys. Tada kilo mintis kreiptis pagalbos į specialistą kokį nors tai.

Yra čia vienas pareigūnas pas mus. Jisai tikintis žmogus, praktikuoja krikščionybę. Aš kažkaip, nežinau, turėjau pasitikėjimą juo, bendraudamas su juo jausdavausi saugus. Nusprendžiau paprašyti jo pagalbos. Kitą dieną atėjau pas jį ir sakau: „blyn, Danai,“ sakau, „viskas, aš nebegaliu taip gyventi. Man mintys apie savižudybę, aš nenoriu gyventi, aš nematau iš vis jokios prasmės, nieko nesuprantu ir,“ sakau, „nežinau, ką daryti.“ Jis tada pasiūlė — kaip tik buvo penktadienis - viskas taip susidėliojo, kad penktadieniais atvažiuodavo savanoriai, ten tikiničių žmonių bendrija. Ir jis pakvietė mane ten pabūti kartu.

Atėjęs ten aš iš žmonių nieko nepažinojau. Tik užėjęs žiūriu — žmonės kitokie man pasirodė, jie su šypsenomis. Aš atėjau, pasisveikinau, jie priėjo, apkabino. Pradėjau pasakoti savo istoriją, dėl ko atėjau, kas man atsitiko. Sulaukiau daug palaikymo. Paskui žmonės sako: „Mes galime už tave pasimelsti?“ Sakau: „Aišku, galit.“

Ir jie pradejo, jie susėdo, veni apkabino, kiti prisilietė, pradėjo už mane melstis. Ir aš pasijaučiau nebe vienišas. Pajutau tą meilę iš tų žmonių, ir tą dieną manyje viskas apsivertė. Man atsirado noras gyventi. Pradėjau sau brėžti tikslus, kreiptis į įvairias instnacijas dėl pagalbos. Pradėjau lankyti psichologą. Mano gyvenime atsirado draugija — anoniminiai narkomanai, anoniminiai alkoholikai, kuriuos pradėjau lankyti. Ir palaipsniui nueėjau į reabilitacijos centrą čia būdamas kalėjime. Ten prabuvau trejus metus, programą užbaigiau.

Šiandien stengiuosi, nežinau, keisti viską, savo požiūrį į gyvenimą. Mano gyvenimo būdas labai pasikeitė. Per visą sveikimo laikotarpį pamačiau ir supratau, kad visą gyvenimą elgiausi neteisingai. Šiandien turiu pasirinkimą gyventi kitaip.

Jeigu dabar pažiūrėčiau į save prieš septynerius metus — koks buvau, ir reikėtų man su tuo žmogumi pakalbėti — man atrodo, kad mūsų požiūriai ir vertybės būtų visiškai skirtingi. Nes, suprantat, anksčiau nemačiau tos realybės, man buvo tik dvi spalvos — juoda ir balta.

Šiandien matau daug spalvų, matau daug galimybių. Jeigu man tada būtų kas pasakęs, kad turėsiu tokį gyvenimą, kokį turiu dabar, net gražiausiame sapne apie tai nebūčiau pagalvojęs. Žinodamas save, aš negalvojau, kad aš galėsiu, kad kalbėsiu apie tikėjimą, apie Dievą, apie gerus darbus, apie pagalbą žmonėms.

Aš nemanau, anksčiau iš manęs tokie žodžiai būtų sklidę. Ir jei kalbėti apie tai, ar galvojau, kad po susitikimo su šituo Danu mano gyvenimas taip pasikeis — tikrai negalvojau, tikrai nežinojau. Bet šiandien labai džiaugiuosi, kad viskas pasikeitė.

How do you change your way of thinking — even if you liked committing the crime?

I was born in Vilnius in 1978. I grew up with my mother. My father was around until I was three, then my parents divorced, and from that age I grew up with a stepfather.

My relationship with my mother wasn’t very good. As a mother, she did everything properly — I was fed, clothed, everything was fine. But emotionally, psychologically, there was no connection between us. If I did something she didn’t like, something not her way, she would constantly punish me physically.

My relationships with relatives weren’t good either. I was often put down. Only one aunt — my mother’s sister — I had a good relationship with her. Because of that, I would constantly leave home and go outside, to the street. On the street I felt better. At least that’s how it seemed to me — like people understood me there. I felt good there. And on the street, there was everything: drugs, crime, theft.

Little by little I started committing crimes — small thefts at first. I got introduced to drugs. I first used in 1995, but by 1997 I was using heroin regularly. Then systematic crime began. Prison sentences started.

That continued until now. I sold drugs because it was convenient — when you use yourself, it’s easier when the drugs are with you. Life feels simpler that way.

I sold drugs. That’s why I’m serving time now. I liked dealing. It felt interesting. You’re constantly interacting with people, all kinds of people. There’s some risk involved. You feel needed. Everyone calls you. Everyone wants to be your friend.

When I committed crimes — mostly theft. I didn’t really like robberies. I tried — not even tried, I simply didn’t — commit crimes against elderly people, against children, against women.

I’ve been clean for almost three years now. I don’t use drugs, and I feel very good.

What worries me a bit is freedom. When I get out, I don’t know — there will be many temptations, triggers that could wake up that desire again. That’s what worries me most: that once I’m free, I might start using again.

For the first time, now that I’m here, there are psychologists — real specialists. Before, psychologists were often officers, not really interested in your inner self. They cared about information — who’s using, who has phones, things like that.

Here, for the first time, I saw that psychologists actually work and genuinely want to help.

I started talking with them. Every day I began reflecting on things I had never even thought about before. For example, I started recognizing my emotions, going deeper into them, trying to understand them. Then you begin to find explanations for your actions. Answers.

There’s a lot I didn’t understand before. Now I’m beginning to understand my moods, my states. Why I behaved one way and not another. Before, it seemed to me there was only one way to act. Now, when I think and analyze a situation, I can choose a different way to respond.

By working with a psychologist, I want to understand myself better. When you start understanding yourself, it becomes easier to recognize certain things within you. Most of all, I’m trying to work on my weaknesses — so they can become strengths, if you can put it that way.

Maybe I don’t know exactly how things should be done. But now I definitely know how they shouldn’t be done.

Kaip keisti savo mąstymą, net jei nuskalstama veika patiko?

Gimiau aš Vilniuje 1978 metais. Tai va, augau su mama. Buvo tėvas iki trejų metų, bet paskui tėvai išsiskyrė, ir nuo trejų metų augau su patėviu. Su motina santykiai buvo nelabai geri. Kaip mama ji viską darė normaliai — buvau pamaitintas, aprengtas, viskas tvarkoje, bet emocinis, psichologinis ryšys su mama, galima sakyti jo ir nebuvo. Jei ką nors padarydavau ne taip, ne pagal ją, tai ji mane pastoviai bausdavo fizinėmis bausmėmis.

Su giminaičiais santykiai irgi nelabai kokie buvo, mane nuolat engdavo. Tik viena teta — mamos sesuo — su ja buvo geri santykiai. Dėl to pastoviai eidavau iš namų į kiemą, į gatvę. Gatvėje, galbūt, geriau jaučiausi — ten, kaip man atrodė, mane suprasdavo, man ten gerai būdavo. O gatvėje buvo visko: narkotikų, nusikaltimų, vagysčių.

Tada pamažu pradėjau daryti nusikaltimus — smulkias vagystes, susipažinau su narkotikais. Pirmą kartą pavartojau 1995 metais, bet jau 1997 metais sistemingai vartojau heroiną. Tada prasidėjo ir sistemingi nusikaltimai, prasidėjo kalėjimai.

Taip tęsėsi iki šiol. Platinau narkotikus tam, kad taip patogiau — kai pats vartoji, patogu, kai narkotikai pas tave. Taip lengviau gyventi.

Platinau narkotikus, už tai dabar ir atlieku bausmę. Platinimas patiko, nes veikla atrodė įdomi. Nuolat bendrauji su žmonėmis, įvairūs žmonės. Yra šiek tiek rizikos. Jautiesi reikalingas, tau visi skambina, visi nori draugauti.

Kai darydavau nusikaltimus — dažniausiai vagystes, plėšimų nelabai mėgau. Stengdavausi nedaryti, ne tai kad stengdavausi - nedarydavau nusikaltimų prieš senus žmones, prieš vaikus, prieš moteris.

Beveik trejus metus esu švarus, nevartoju narkotikų ir jaučiuosi labai gerai.

Šiek tiek neramina laisvė, nes kai išeisiu, nežinau, ten daug visokių pagundų, trigerių tų, kurie gali vėl pažadinti norą vartoti. Tai mane labiausiai ir neramina — kad išėjus į laisvę nepradėt iš naujo vartot.

Pirmą kartą, kai dabar sėdžiu čia psichologai – specialistai tam tikros srities. Anksčiau psichologai dažnai būdavo pareigūnai, kuriems neįdomus tavo vidinis „aš“. Jiems rūpėdavo tik informacija — kas ką vartoja, telefonai, va tokie dalykai.

O čia pirmą kartą pamačiau, kad šiame kalėjime psichologai iš tikrųjų dirba ir nori padėti.

Pradėjau su jais bendrauti. Kasdien pradėjau susimąstyti apie dalykus, apie kuriuos anksčiau net nesusimąstydavau. Pavyzdžiui, pradėjau pažinti savo emocijas, gilintis į jas, suprasti jas. Tada randi savo veiksmų paaiškinimus, atsakymus.

Daug ko anksčiau nesupratau, bet dabar pradedu suprasti savo nuotaikas, būsenas. Kodėl elgiausi taip, o ne kitaip. Anksčiau man atrodė, kad galima elgtis tik vienu būdu. Dabar, pamąstęs, panagrinėjęs situaciją, galiu pasirinkti kitokį elgesio būdą.

Lankydamas psichologą noriu geriau suprasti save. Kai pradedi save suprasti, lengviau atpažinti tam tikrus dalykus savyje. Labiausiai stengiuosi dirbti su savo silpnybėmis, kad jos taptų stiprybėmis, jeigu taip galima pasakyti.

Galbūt nežinau tiksliai, kaip reikia daryti, bet dabar tikrai žinau, kaip nereikia daryti.

A Verdict in the News: A Sentence That Never Ends

“When you end up in the news once, it stays somewhere on the internet forever.”

Brodoto

In public life, criminal proceedings follow a clear sequence: indictment, trial, and verdict. But outside the courtroom, another process begins much earlier and often ends much later – the verdict of the public.

The moment a criminal act becomes news, the story moves from the judicial system into the media space. In that space, facts, suspicions, and interpretations often merge into a single narrative. That narrative can be powerful, sometimes even more powerful than the final court decision.

A source who has encountered many people connected to the prison system throughout life believes that this is where the problem begins.

"When journalists create a story, they often add things that never actually happened," he says. "One moment or one situation gets taken and turned into the entire story of someone's life."

The role of the media in a democratic society is to inform the public and oversee institutions. Yet the speed of publishing, the need for engaging content, and the pressure of readership can sometimes lead to the simplification of complex situations.

"Journalists should talk to people and investigate the whole story. Not just take a single moment and conclude everything about someone's life," the source says.

The problem arises because a media story does not disappear when the court process ends.

"When something is published, it stays somewhere on the internet forever."

Digital archives, online portals, and social media allow information to remain accessible for years after an event. In criminal cases, this means a person's name can remain tied to an accusation even when the court later reaches a different conclusion.

The source recalls cases he read about in newspapers - people who were convicted, only for it to later be proven that they were not guilty.

"I've read about cases where years later DNA analysis showed that the person wasn't the killer at all," he says.

Such cases are not common, but they illustrate how lasting the consequences of public perception can be.

For people who have been connected to criminal proceedings, stigma often remains even after a sentence has been served or a case has been resolved.

One of the first places where this stigma becomes visible is the job market.

"After prison, many people can't find a job," the source says.

In Croatia, as in many other countries, certain jobs require proof that a person has no criminal record or that no criminal proceedings are ongoing against them. This requirement is common for employment in public institutions, but it is also present in many private companies.

"You definitely can't work in public service if you've been in prison," he says. "Some private companies ask about it, some don't."

Even when the law does not formally forbid employment, obstacles often remain informal. Employers sometimes request proof of a clean record, and sometimes they simply learn about someone's past.

"If someone finds out you were in prison, they can fire you immediately."

For some people the consequences are not only professional but psychological. Long court proceedings, public stigma, and difficulty finding employment can further complicate the return to everyday life.

"I don't know how mentally strong someone is," he says. "For some people it's extremely hard."

In some cases, court proceedings can last for years. During that time a person remains in an uncertain position - between accusation, legal judgment, and public perception.

"Some cases last ten years."

For many people this means life remains on hold. Planning a future becomes difficult, and social stigma can follow a person even after the process ends.

In the most difficult situations, the source says, people begin to feel that the only option is a completely new beginning.

"Sometimes people think they have to move to another country and change everything - their job, their life, everything."

Yet even then the past rarely disappears completely. In an era of digital archives and permanent access to information, a public image can remain visible for years.

In theory, the justice system determines guilt or innocence. In practice, public perception is often formed much earlier.

That is why responsible reporting on crime is not only a matter for the media but for society as a whole.

Because once the verdict appears in the news, the sentence sometimes only begins.

Brodoto

Presuda u novinama: kazna koja ne završava

„Kad jednom završiš u novinama, to ostaje zauvijek negdje na internetu.“

Brodoto

U javnosti kazneni postupci imaju svoj tijek. Postoji optužnica, suđenje i presuda. No izvan sudnice postoji još jedan proces koji počinje mnogo ranije i često završava mnogo kasnije - javna presuda.

U trenutku kada kazneno djelo postane vijest, priča prelazi iz pravosudnog sustava u medijski prostor. U tom prostoru činjenice, sumnje i interpretacije često se stapaju u jednu sliku. Ta slika može biti snažna, ponekad snažnija od samog sudskog epiloga.

Sugovornik koji je tijekom života upoznao više ljudi povezanih sa zatvorskim sustavom smatra da upravo tu počinje problem.

"Kad novinari rade neku priču, često dodaju stvari koje se zapravo nisu dogodile", kaže. "Uzme se jedan trenutak ili jedna situacija i na temelju toga napravi cijela priča."

Uloga medija u demokratskom društvu jest informiranje javnosti i nadzor institucija. No brzina objavljivanja, potreba za zanimljivim sadržajem i pritisak čitanosti ponekad dovode do pojednostavljivanja složenih situacija.

"Novinari bi trebali razgovarati s ljudima, istražiti cijelu priču. A ne samo uzeti jedan trenutak i zaključiti sve o nečijem životu", kaže sugovornik.

Problem nastaje jer medijska priča ne nestaje kada sudski postupak završi.

"Kad se nešto objavi, to ostaje negdje na internetu zauvijek."

Digitalni arhivi, portali i društvene mreže omogućuju da informacije ostanu dostupne godinama nakon događaja. U slučaju kaznenih postupaka, to znači da ime osobe može ostati povezano s optužbom čak i kada sud donese drugačiju odluku.

Sugovornik spominje slučajeve o kojima je čitao u novinama - osobe koje su bile osuđene, a kasnije se pokazalo da nisu bile krive.

"Čitao sam o slučajevima gdje je nakon nekoliko godina DNK analiza pokazala da ta osoba uopće nije bila ubojica", kaže.

Takvi slučajevi nisu česti, ali pokazuju koliko dugotrajne posljedice može imati javna percepcija.

Za osobe koje su bile povezane s kaznenim postupkom, stigma često ostaje i nakon što je kazna odslužena ili postupak završen.

Jedno od prvih mjesta gdje se ta stigma osjeti jest tržište rada.

"Nakon zatvora mnogi ljudi ne mogu pronaći posao", kaže sugovornik.

U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim državama, određeni poslovi zahtijevaju potvrdu da osoba nije osuđivana ili da se protiv nje ne vodi kazneni postupak. Takva potvrda često je uvjet za zapošljavanje u državnim institucijama, ali i u brojnim privatnim tvrtkama.

"U državnoj službi sigurno ne možeš raditi ako si bio u zatvoru", kaže. "U privatnim firmama neke to pitaju, neke ne."

Čak i kada zakon formalno ne zabranjuje zapošljavanje, prepreke često ostaju neformalne. Poslodavci ponekad traže potvrdu o nekažnjavanju, a ponekad jednostavno saznaju za nečiju prošlost.

"Ako netko sazna da si bio u zatvoru, može te odmah otpustiti."

Za neke ljude posljedice nisu samo profesionalne nego i psihološke. Dugotrajni sudski postupci, javna stigmatizacija i nemogućnost zapošljavanja mogu dodatno otežati povratak u svakodnevni život.

"Ne znam koliko je netko psihički jak", kaže sugovornik. "Nekome je to jako teško."

Sudski postupci u pojedinim slučajevima mogu trajati godinama. Za to vrijeme osoba ostaje u neizvjesnom položaju - između optužbe, sudske odluke i javne percepcije.

"Neki postupci traju i deset godina."

Za neke ljude to znači da život ostaje u svojevrsnom zastoju. Planiranje budućnosti postaje teško, a društvena stigma može pratiti osobu i nakon završetka postupka.

U najtežim situacijama, kaže sugovornik, ljudi osjećaju da im jedina opcija postaje potpuni novi početak.

"Ponekad ljudi misle da moraju otići u drugu državu i promijeniti sve - posao, život, sve."

No čak i tada prošlost ne nestaje u potpunosti. U vremenu digitalnih arhiva i trajne dostupnosti informacija, javna slika osobe može ostati dostupna godinama.

U teoriji, pravosuđe odlučuje o krivnji ili nevinosti. U praksi, javna percepcija često se formira mnogo ranije.

Zbog toga pitanje odgovornog izvještavanja o kaznenim djelima postaje ključno ne samo za medije nego i za društvo u cjelini.

Jer kada presuda izađe u novinama, kazna ponekad tek počinje.

Brodoto

Foster Care for Adults: Care Between the System and the Street

“Do people on the margins of society really have to be eccentric for us to notice them?”

Laura Hajdin and Iva Marić

At the beginning of the year, numerous media outlets reported the death of photographer, journalist, and “the most eccentric Croatian homeless man,” Hrvoje Gospočić. His death briefly exposed a reality we often choose to ignore. But how many such destinies pass under the radar, without headlines and without social media posts? How many (non-)eccentric homeless people live in extreme weather conditions, without a roof over their heads, without loved ones, without care or support?

According to estimates by the Croatian Homeless Network, there are more than one thousand absolutely homeless people in the City of Zagreb, which is about 50 percent of the total number of absolutely homeless people in Croatia. Their main problems include registering residence or temporary address, low social benefits, long-term unemployment, low levels of education, old age, and impaired physical and mental health. Due to the lack of systematic and continuous institutional support, people with mental health difficulties are at particular risk of homelessness. It is precisely at this intersection between the system and the street that foster care for adults is positioned. It is intended to provide appropriate care and adequate accommodation, but in practice this is often not the case.

At the Caritas homeless shelter in Zagreb, we met a man (N. N.) who spent much of his life within the system: as a worker, a patient, a social welfare beneficiary, and a fostered person. Today he is homeless. Not because he never worked, nor because he never had a home, but because he was neglected and left to fend for himself. The institutions that were supposed to provide support failed him.

His story is not an exception, but rather an illustrative example of what happens when mental illness, job loss, and institutional solutions are not connected within a system that truly protects and cares for its citizens. Speaking with him raised a question that became the foundation of this research: how does foster care for adults function in practice, and who monitors what truly happens within that system?

Foster care is defined as a form of social service providing accommodation to a child or adult, delivered by a foster caregiver with their family or by a foster caregiver living alone, under the conditions prescribed by the Foster Care Act. Children who cannot grow up in their biological families for various reasons can be placed in foster care, as can adults who are unable to care for themselves or lack suitable housing.

N. N. was born in Zagreb. He worked for more than 17 years at Hrvatski Telekom. He had regular income, an apartment, and a daily routine that gave him a sense of security. Depression had followed him since his early twenties, with occasional hospitalizations, but with work and routine his life remained stable. At the age of 33, he was involved in a serious traffic accident. While driving, a cat inside the vehicle suddenly jumped onto the steering wheel, causing him to lose control. A chain collision followed in which one person died, and he was trapped inside the crushed car. Although initially acquitted, in a retrial he was sentenced to six months in prison. Despite the verdict and the enormous burden he carried, he kept his job and continued working, trying to preserve apparent stability. That fragile stability collapsed when he lost his job due to technological redundancy. Without steady income, debts began to accumulate uncontrollably. Pressure from loans and enforcement actions eventually forced him to sell his apartment. After settling all obligations to banks and the state, he had nothing left for a new beginning. He tried to find temporary refuge with his father, but strained family relations and lack of professional support made cohabitation unsustainable.

He was then placed in a psychiatric hospital, and from there into a foster family. He spent two years there. During that period he lived with constant uncertainty and total dependence. “It’s someone else’s house. You’re there and you don’t know when they’ll call you to do something. Foster parents were actually looking for someone to work. That meant digging the garden, pulling weeds, in all weather conditions. You can’t lie down after lunch and know no one will call you. You’re constantly on edge.” Life in a foster family is envisioned as a form of care in which people with mental health difficulties live within a community, in a family environment, with greater dedication and warmth than in standard institutional accommodation.

However, research conducted in 2016 by the Office of the Ombudsperson for Persons with Disabilities showed that foster placement and accommodation in family homes for adults with disabilities often involve serious violations of fundamental human rights, particularly the rights to dignity, autonomy, free choice, and independent living. Participants described fear and distrust, limited access to information and communication, and life in local communities without adequate resources, which prevented full inclusion and created additional insecurity in already difficult circumstances. A more recent study by Dr. Marija Penava Štimac also lists excessive supervision, control of personal spending, and exploitation for household work as shortcomings of foster care. Unfortunately, our interlocutor had a similar experience. In some cases reported in the media, foster caregivers were suspected by police of exploiting beneficiaries, forcing them into hard physical labor, and restricting their freedom of movement.

These examples point to a deeper systemic problem and a lack of interinstitutional cooperation and clear division of responsibility. Foster care as a practice connects multiple sectors: social welfare, healthcare, judiciary, local government. Between them there is no coordinated flow of information or effective supervision.

In response to our inquiry about risks in caring for adults with mental health difficulties placed in foster families, the Office of the Ombudsperson for Persons with Disabilities stated: “The Ombudsperson is concerned about the position of persons with disabilities placed in foster families and family homes. Within this form of ‘non-institutional accommodation,’ beneficiaries often do not have the right to basic choices in everyday life, are isolated from their communities, and are unable to meet their own needs due to the demands of foster caregivers. We have also learned of drastic examples, such as the inability to shower daily due to saving water, inability to visit a doctor due to transportation costs, or absolute restriction of freedom of movement. Each year several complaints are received from adults with intellectual or mental impairments placed in foster families. In complaints, individuals report not being allowed to visit family, see the apartment where they previously lived, inadequate care by foster parents, restricted freedom of movement, or inability to access cultural or other activities. Therefore, the Ombudsperson believes foster care is not an appropriate form of care for adults with disabilities and should be abandoned; this social service should be avoided, and until then effective supervision must be ensured.”

N. N. found temporary accommodation in the Caritas homeless shelter. He has been there for just over three months, but does not know how long he will be allowed to stay. Each day in the shelter begins the same way: waking up, basic hygiene, breakfast. Duties are scheduled in advance, departures are recorded, meals are announced, and therapy is taken according to schedule. A simple routine on the surface, but for him it represents peace and security.

“This house is really great. I wouldn’t recommend foster families to anyone, but this house is great. I’ve only heard bad things about those foster families, where people are exploited even more than I was. Here you know what you need to do, when you need to do it, and when you have your free time. Everything is clear.”

Foster care as a form of social welfare for the most vulnerable and marginalized groups is sensitive to manipulation and abuse. Instead of a relationship based on trust and respect, in some situations a dynamic develops in which the foster caregiver has almost complete control over the beneficiary, creating space for neglect and exploitation. One possible reason is insufficient and inadequate training of foster caregivers, as well as lack of empathy. But the problem is not only at the individual level. It also lies in how the entire system is structured. Foster caregivers often lack continuous professional support, supervision, and clear standards of care, while beneficiaries are reduced to a subordinate role with minimal opportunity to decide about their own daily lives. N. N. emphasizes that in the shelter he felt for the first time that someone truly heard him, understood him, and respected him. He particularly highlights the role of social workers who patiently spoke with him, helped him navigate the system, and restored his hope.

To understand how the adult foster care system functions beyond individual experiences, we contacted relevant institutions: the Croatian Institute for Social Work, the Ministry of Labour, Pension System, Family and Social Policy, the Zagreb Social Welfare Center, as well as experts and associations. Our questions concerned the number of foster families, the number of beneficiaries, accommodation capacities, supervision, and complaints. We did not receive concrete data or information.

The story of our interlocutor, as well as research on problems in foster care for adults with mental health difficulties, shows that behind every invisible person stands a series of systemic failures, missed interventions, and power dynamics in which the weakest are pushed to the edge, sometimes beyond it.

Hrvoje Gospočić became news only after he died. N. N. spent years within the system, worked, paid taxes, sought help, and no one noticed him. Both became homeless. Both were abandoned by the system and by society. Their destinies force us to return to the uncomfortable question with which we opened this story: do people on the margins of society really have to be eccentric for us to notice them?

The social welfare system, by definition, exists precisely for ordinary and invisible citizens, those without power, connections, or capital. Today, homelessness is not only a question of poverty, but also a consequence of gaps in the mental health care system, lack of housing solutions, and fragmented social support. Instead of waiting for someone to become unusual enough to be noticed, it is necessary to consistently implement already guaranteed rights: from access to housing and community care to foster care that truly protects the dignity of beneficiaries rather than deepening their dependence. Only then will people on the margins cease to be occasional stories and become what they have always been—citizens with dignity who share our streets, parks, and daily lives, and whom we must not grow accustomed to seeing as invisible, but rather notice, approach, help, and restore hope that does not disappear together with lost keys. As Saint Augustine wrote, “every human being, regardless of their condition, desires to be happy.”

Laura Hajdin and Iva Marić

Udomiteljstvo odraslih: Skrb između sustava i ulice

„Trebaju li ljudi na marginama društva zaista biti ekscentrični da bismo ih doživjeli?“

Autorice: Laura Hajdin i Iva Marić

Početkom godine, brojni su portali prenijeli vijest o smrti fotografa, novinara i „najekscentričnijeg hrvatskog beskućnika“, Hrvoja Gospočića. Njegova je smrt na trenutak razotkrila stvarnost koju nerijetko izbjegavamo. No, koliko je takvih sudbina koje prolaze ispod radara, bez naslovnica i bez objava na društvenim mrežama? Koliko je (ne)ekscentričnih beskućnika koji žive u ekstremnim vremenskim uvjetima, bez krova nad glavom, bez bližnjih, bez skrbi i podrške?

Prema procjeni Hrvatske mreže za beskućnike u Gradu Zagrebu ima više od tisuću apsolutnih beskućnika, što je oko 50 % ukupnog broja apsolutnih beskućnika u Hrvatskoj. Njihovi glavni problemi su prijava prebivališta ili boravišta, niske socijalne naknade, dugotrajna nezaposlenost, niska razina obrazovanja, starost te narušeno fizičko i mentalno zdravlje. Zbog izostanka sustavne i kontinuirane institucionalne podrške, osobe s mentalnim teškoćama u posebnom su riziku od beskućništva. Upravo na tom raskrižju između sustava i ulice nalazi se i udomiteljstvo odraslih osoba, koje bi im trebalo pružiti odgovarajuću skrb i prikladan smještaj, ali to u praksi često nije slučaj.

U Caritasovom prihvatilištu za beskućnike u Zagrebu susrele smo čovjeka (N. N.) koji je veći dio života proveo unutar sustava; kao radnik, pacijent, korisnik socijalne skrbi, udomljena osoba. Danas je beskućnik. Ne zato što nikada nije radio, niti zato što nikada nije imao dom, nego zato što je, zanemaren i prepušten sam sebi. Institucije koje su mu trebale pružiti podršku, nažalost su zakazale.

Njegova priča nije iznimka, nego ogledni primjer onoga što se događa kada se mentalna bolest, gubitak posla i institucionalna rješenja ne povežu u sustav koji doista štiti i brine o dobrobiti vlastitih građana. Razgovor s njim otvorio je pitanje koje je postalo temelj ovog istraživanja: kako u praksi funkcionira udomiteljstvo za odrasle osobe i tko prati što se u tom sustavu doista događa?

Udomiteljstvo je definirano kao oblik pružanja socijalne usluge smještaja djetetu ili odrasloj osobi koju pruža udomitelj sa svojom obitelji ili udomitelj koji živi sam, pod uvjetima propisanim Zakonom o udomiteljstvu. Udomiti se mogu djeca koja iz različitih razloga ne mogu odrastati u vlastitoj obitelji, ali i odrasle osobe koje nisu u mogućnosti brinuti za sebe ili nemaju prikladan smještaj.

N. N. rođeni je Zagrepčanin. Više od 17 godina radio je u Hrvatskom Telekomu. Imao je redovita primanja, stan, svakodnevicu koja mu je pružala osjećaj sigurnosti. Depresija ga prati od ranih dvadesetih, uz povremene hospitalizacije, no uz posao i rutinu, njegov je život bio stabilan. U 33. godini života sudjelovao je u teškoj prometnoj nesreći. Tijekom vožnje, mačka koja se nalazila u automobilu iznenada mu je skočila na volana što je uzrokovalo gubitak nadzora nad vozilom. Uslijedio je lančani sudar u kojem je jedna osoba smrtno stradala, a on sam ostao je prikliješten u smrskanom automobilu. Iako je prvotno bio nepravomoćno oslobođen, u ponovljenom postupku osuđen je na šest mjeseci zatvora. Unatoč toj presudi i golemom teretu koji je nosio, zadržao je posao i nastavio raditi, pokušavajući očuvati prividnu stabilnost. No, ta krhka stabilnost urušila se kada je ostao bez posla kao tehnološki višak. Bez redovitih prihoda, dugovi su se počeli nekontrolirano gomilati, a pritisak kredita i ovrha naposlijetku ga je prisilio na prodaju stana. Nakon što je podmirio sve obveze prema bankama i državi, za novi početak nije mu ostalo ništa. Privremeno utočište pokušao je pronaći kod oca, no narušeni obiteljski odnosi i nedostatak stručne podrške učinili su taj suživot neodrživim.

Nakon toga smješten je u psihijatrijsku bolnicu, a iz bolnice u udomiteljsku obitelj. Tamo je proveo dvije godine. Kroz to razdoblje pratio ga je osjećaj stalne neizvjesnosti i potpune ovisnosti.

„To je nečija kuća. Vi ste tamo i ne znate kad će vas pozvati da nešto radite. Udomitelji su zapravo tražili nekoga za rad, znači to je štihanje vrta, čupanje trave, po svakim vremenskim uvjetima. Ne možete leći poslije ručka i znati da vas nitko neće zvati. Stalno ste na iglama.“

Život u udomiteljskoj obitelji zamišljen je kao oblik skrbi u kojem osobe s mentalnim teškoćama žive u zajednici, obiteljskom ozračju, uz veću posvećenost i toplinu nego u standardnim institucionalnim smještajima.

Ipak, istraživanje koje je 2016. proveo Ured pravobranitelja za osobe s invaliditetom pokazalo je da se udomljavanje i smještaj u obiteljskim domovima za odrasle osobe s invaliditetom često odvijaju uz ozbiljna kršenja temeljnih ljudskih prava, posebice prava na dostojanstvo, autonomiju, slobodan izbor i neovisno življenje. Sudionici su opisivali strah i nepovjerenje, ograničen pristup informacijama i komunikaciji te život u lokalnim zajednicama bez sadržaja i resursa, što im je onemogućavalo potpunu uključenost u zajednicu i pružalo dodatan osjećaj nesigurnosti u već ionako teškoj životnoj situaciji. Jedno recentnije istraživanje dr. sc. Marije Penave Štimac, također, kao nedostatke udomiteljstva navodi pretjerani nadzor korisnika, kontrolu trošenja osobnog novca te iskorištavanje korisnika za poslove u domaćinstvu. Nažalost, slično iskustvo imao je i naš sugovornik. U pojedinim slučajevima, o kojima su izvještavali mediji, udomitelji su, prema sumnjama policije, korisnike izrabljivali, prisiljavali na težak fizički rad te im ograničavali slobodu kretanja.

Ovakvi primjeri ukazuju na dublji, sustavni problem te nedostatak međuinstitucionalne suradnje i jasne podjele odgovornosti. Udomiteljstvo kao praksa povezuje više resora: socijalnu skrb, zdravstvo, pravosuđe, lokalnu samoupravu i druge između kojih ne postoji koordinirani protok informacija i nadzor. Na naš upit o rizicima u skrbi za odrasle osobe s mentalnim teškoćama smještene u udomiteljskim obiteljima iz Ureda pravobranitelja za osobe s invaliditetom odgovorili su sljedeće:

„Pravobranitelja za osobe s invaliditetom zabrinjava položaj osoba s invaliditetom koje su na smještaju u obiteljima udomitelja i obiteljskim domovima. Unutar takvog oblika „izvaninstitucionalnog smještaja“ korisnici često nemaju pravo na osnovne izbore svakodnevnom životu, izolirani su od svoje zajednice, a vlastite potrebe ne zadovoljavaju zbog zahtjeva udomitelja. Saznali smo i za neke drastične primjere, npr. nemogućnosti svakodnevnog tuširanja zbog štednje vode, nemogućnost posjete liječniku zbog troškova prijevoza ili apsolutna zabrana slobode kretanja i sl. Svake godine zaprimi se po nekoliko pritužbi odraslih osoba s intelektualnim ili mentalnim oštećenjima smještenih u udomiteljskim obiteljima. U pritužbama osobe navode npr. da im nije omogućen posjet obitelji, vidjeti stan u kojem su živjeli, signaliziraju neadekvatnu skrb od strane udomitelja, ograničavanje slobode kretanja ili nemogućnost korištenja bilo kakvog kulturnog i drugog sadržaja. Stoga Pravobranitelj smatra kako udomiteljstvo nije primjeren oblik skrbi o odraslim osobama s invaliditetom i kako bi ga trebalo napustiti; izbor te socijalne usluge treba izbjegavati, a do tada osigurati učinkovit nadzor.“

N. N. privremeni je smještao pronašao u Caritasovom prihvatilištu za beskućnike. Tamo je nešto više od tri mjeseca, no ne zna do kada će moći ostati. Svaki dan u prihvatilištu započinje isto: buđenje, osnovna higijena, doručak. Dežurstva se raspoređuju unaprijed, izlazak iz kuće se bilježi, obroci se najavljuju, a terapija pije prema rasporedu. Naizgled jednostavna rutina koja za njega predstavlja mir i sigurnost.

„Ova kuća je stvarno super. Ne bih preporučio nikome udomiteljske obitelji, ali ova kuća je super. Samo sam čuo loše stvari o tim udomiteljskim obiteljima, gdje ljude još više iskorištavaju nego što su mene. Ovdje znate što trebate raditi, kad to trebate raditi i kad imate svoje slobodno vrijeme. Sve se zna.“

Udomiteljstvo kao oblik socijalne skrbi za najugroženije i marginalizirane skupine u društvu osjetljivo je na moguće manipulacije i zlouporabe. Umjesto odnosa temeljenog na povjerenju i poštovanju, u nekim se situacijama razvija odnos u kojem udomitelj ima gotovo potpunu kontrolu nad korisnikom, što otvara prostor za zanemarivanje i izrabljivanje. Jedan od mogućih razloga je nedovoljna i neadekvatna edukacija udomitelja kao i manjak empatije. No, problem nije samo na razini pojedinca, nego i u načinu na koji je cijeli sustav postavljen: udomitelji često ostaju bez kontinuirane stručne podrške, nadzora i jasnih standarda kvalitete skrbi, dok su korisnici svedeni na podređenu ulogu uz minimalnu mogućnost odlučivanja o vlastitoj svakodnevici. N. N. ističe kako je u prihvatilištu prvi put osjetio da ga netko čuje, razumije i uvažava. Posebno naglašava ulogu socijalnih radnica koje su s njim strpljivo razgovarale, pomagale mu u snalaženju u sustavu i vratile mu nadu.

Kako bismo razumjele kako sustav udomiteljstva za odrasle funkcionira izvan pojedinačnih iskustava, obratile smo se i relevantnim institucijama: Hrvatskom zavodu za socijalni rad, Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Centru za socijalnu skrb Zagreb kao i stručnjacima i udrugama. Pitanja su se odnosila na broj udomiteljskih obitelji, broj korisnika, smještajne kapacitete, provođenje nadzora i pritužbe. No, konkretne podatke i informacije nismo dobile.

Priča našeg sugovornika, kao i istraživanja o problemima udomiteljstva odraslih osoba s mentalnim teškoćama pokazuju da iza svake nevidljive osobe stoji niz sustavnih propusta, propuštenih intervencija i odnosa moći u kojima su najslabiji gurnuti na rub, a ponekad i preko njega.

Hrvoje Gospočić postao je vijest tek kada je umro. N. N. je godinama bio unutar sustava, radio, plaćao poreze, tražio pomoć i nitko ga nije primijetio. Obojica su postali beskućnici. Obojicu su i sustav i društvo odbacili. Njihove sudbine nameću nam ono isto neugodno pitanje s kojim smo otvorili ovu priču: trebaju li ljudi na marginama društva zaista biti ekscentrični da bismo ih doživjeli?

Sustav socijalne skrbi, po svojoj definiciji, postoji upravo radi onih običnih i nevidljivih građana, onih koji nemaju moć, veze niti kapital. Danas, beskućništvo nije samo pitanje siromaštva, nego i posljedica rupa u sustavu skrbi za mentalno zdravlje, nedostatka stambenih rješenja i fragmentirane socijalne podrške. Umjesto da čekamo da netko postane dovoljno neobičan da bismo ga primijetili, potrebno je dosljedno provoditi prava koja su već zajamčena od pristupa stanovanju i skrbi u zajednici do udomiteljstva koje doista štiti dostojanstvo korisnika, a ne produbljuje njihovu ovisnost. Tek tada ljudi na margini prestaju biti priče koje povremeno iskaču i postaju ono što su oduvijek bili – građani s dostojanstvom koji s nama dijele ulice, parkove i svakodnevicu i na koje se ne smijemo naviknuti kao na nevidljive, već koje primjećujemo, kojima prilazimo, pomažemo i vraćamo nadu koja se ne gubi zajedno s ključevima. Jer, kako piše sveti Augustin: „svaki čovjek, bez obzira na svoje stanje, želi biti sretan.“

Laura Hajdin i Iva Marić

Life in a Home for Unaccompanied Children

“No one felt like a number.”

Leonarda Inkret

People who spent their childhood in a home for unaccompanied children are often viewed with pity. They are considered damaged and limited, instead of being understood as what they are – children. Children who have their whole lives ahead of them and who possess immense value through which they greatly contribute to society. A home is not a perfect place where every personal need is fulfilled, but it can certainly be seen as an opportunity, as a first step toward recovery. That is how our interviewee, who wished to remain anonymous, experienced it.

When were you sent to the home and what led to it?

My sister and I motivated our mom to go to social services to talk about the situation and seek help. Then the social workers spoke with my sister and me. The whole process dragged on for 4–5 years. We would talk to social workers once or twice a year, and each time they would cry because it was hard for them to hear about the situation. Instead of giving us a solution, they would pat us on the back and say how brave we were and how well we were handling everything. They gave us a solution much later, when the need was already smaller. Prevention is really lacking. Instead of solving problems in time, they wait for escalation, after which they can safely make the next step, and that is a very common case in Croatia.

Due to various circumstances and the stress of the situation, I ended up in psychiatric treatment in 2021. The social workers greatly disappointed me because only when I said I was in treatment were they shocked and said, “How? You were always so strong.” In some aspects they were truly correct and supportive, but what is support worth in such a situation? I needed concrete action. They only began to act when another institution became involved, when doctors were consulted.

Later, I think they tried to “make up for it” with gifts. One gave me a new bag, another a letter. To me it looked more like they wanted to appear responsible for placing me in a very good home. As if I were their long-term project they were proud of. When one of them truly needed to be my advocate instead of a parent, for example when I ended up at the police station because of my father, none of them appeared; they sent someone else I did not know.

In essence, I ended up in the home because of escalation related to alcohol and damaged family relationships.

What were the main adjustments to life in the home?

Learning to live with children who came from even worse circumstances than mine. And learning to live with children who came from weaker situations than mine. This is subjective, but I compared all those situations, about thirty of them. Of course, someone might have handled my situation better, and vice versa, but I ranked them in my own way. At first it was quite difficult to find my place among all those people. We were all traumatized and unwillingly came into a new family. We had to become friends by force. Some had it easier because they came with siblings. I was very jealous of them because my sister was separated from me since she had just turned eighteen and no longer had the right to stay in the home. She stayed with my father, and it was extremely difficult for us at first.

Because of the separation, I carried guilt for at least a year. When I finally found some peace, I still felt I did not deserve it and could not get over that injustice. Later she also found peace with my father, but only after going through difficult situations. In the end it turned out well because my sister is a much more private person. I am not sure she would have adapted to living with thirty children, just as I, who like to talk more, would not have managed staying at home with my father.

What did you miss the most?

Friends. I missed the bus. I used to travel with the same group on the bus, and I missed that socializing on the way to and from school.

Who were your role models? Could you confide in someone?

I could always confide in the nuns, the educator, and the psychologist. We called them all “aunties.” They were truly role models to me. They would stay with me and pray for me when I woke up at night because of nightmares. Sometimes I had attacks during the night and they would calm me down. When I needed a ride, they would drive me to my sister or to school. Even with about thirty of us in the home and all their regular duties, they would still find one or two hours to talk whenever I needed it. Truly, no one felt like a number. I would dare to say they truly dedicated their lives to others. In one sense it is sad that they did not have their own lives besides us, but it fulfilled them and gave them great satisfaction. One of them used to say: “I don’t have a husband, but I have a hundred children.”

What were the advantages and disadvantages of living in the home?

Advantages: I met such good people with whom I still socialize today. If I had to go through everything again with my family and in psychiatry, I would do it again just for them. I love them that much. I feel truly privileged to say I have so many friends who are nuns, because I know how rare that is. Disadvantages: conflicts. Many personalities and a lot of anger. There were many teenagers, hormones, and unresolved problems. But that is not the educators’ fault; it is simply a by-product of all of us together.

What evaluations did you have to go through to return to your family?

When you become an adult, you can move out, but you have the right to extend your stay during studies. I could have stayed, but the situation at home calmed down. I started to feel lonely and missed my family, so I decided to return.

I had to sign a document stating I was aware I could not return to the home and that I had a safe place to go back to. The educator conducts evaluations; I did not know at the time that she wrote daily notes about each child’s behavior. The nuns, psychologist, and doctors all give assessments that are considered and vary from child to child. For me, thank God, it was a quick process. I truly wanted it, and within a few months I achieved it.

Do you think life in a home is a good solution for children from problematic families?

Yes, absolutely. The Carmelite home where I stayed is one in a million. I have heard all kinds of stories, and in my opinion it works best when a home has a religious foundation; it means a lot. The approach is automatically different, more personal, and the educators’ behavior is more aligned. In state homes it is more disorganized, at least from what I have heard. It works if everyone does their job properly: director, associates, educators, psychologists, doctors. Everyone in their role must be an example. It also depends greatly on who is at the top. Those of us who had positive experiences often returned on weekends, which also shows how successful the institution is.

Did you have unpleasant experiences when telling people you lived in a home?

Yes. Once a nun came to a parent-teacher meeting for me. All the children and even teachers talked about it. Most of them were not religious, so they saw me as crazy and wondered what connection she had to me. Sometimes I had to leave class due to panic attacks, and everyone talked about that too, linking it to the nun. All of us from the home experienced similar things in school; we were quite stigmatized. On the other hand, there were curious people genuinely interested in what it is like to live in a home, and that made me glad.

What perception do people who have no contact with such homes have about those who lived there?

I would first say they pity us. But I think there are conflicts that deserve pity whether I lived in a home or not. The home is not the source of that. People assume we are orphans, that we have no parents, that they died in terrible accidents, that we were abandoned on the street. It is an internal joke among us who lived together; we call ourselves “little orphans,” haha. People simply do not know, and I do not blame them. There are certainly situations where I also have wrong prejudices.

If you could encourage someone recently placed in a home, what would you say?

If the person is in faith, believe in God. When it looks like everything is falling apart, everything is actually falling into place. Hope, pray, and believe. Every day you fight with the question of why you came there. Only when you arrive and when the suffering ends does everything surface. For some in the form of PTSD, for others OCD, some develop panic attacks. It is worth fighting every day against all of that and eventually making peace with it.

It will get better. I know it sounds like a cliché, but it really does. There is a reason it is a cliché. I would not say it if I had not gone through it. Trust yourself and know you are capable of getting through it. Always, always, whenever you need anything, ask for help. Asking for help is not a sign of weakness. And stay positive, joke about yourself, it often helps.

Where are you now?

I returned home. My father unfortunately passed away. As sad as it is, it also brought me some peace. That sounds awful, but only people who have gone through it understand. It is not a solution for someone to find peace through someone else’s death, but that is how it happened for me. I live with my sister and mother in a house, we have a dog. I am still in faith, I have good friends… everything somehow fell into place. And much earlier than I expected. For that I am truly grateful.

Leonarda Inkret

Život u domu za nezbrinutu djecu

„Nitko se nije osjećao kao broj.“

Autorica: Leonarda Inkret

Na osobe koje su djetinjstvo provele u domu za nezbrinutu djecu često se gleda sa sažaljenjem, smatraju se oštećenima i ograničenima, umjesto da se shvaćaju kao ono što jesu – djeca. Djeca koja pred sobom imaju čitav život i koja imaju neizmjernu vrijednost kojom itekako pridonose društvu. Dom nije savršeno mjesto gdje se ispunja svaka osobna potreba, ali se svakako može uzeti kao prilika, kao prvi korak prema oporavku. Tako to doživljava naša sugovornica koja je željela ostati anonimna.

Kada si poslana u dom i što je do toga dovelo?

Sestra i ja smo motivirale mamu da ide na socijalnu pričat o situaciji i tražiti pomoć. Zatim su socijalne radnice pričale sa sestrom i sa mnom. I cijela ta priča se odugovlačila 4-5 godina. Pričale bi sa socijalnim radnicama jednom ili dvaput godišnje i svaki put bi se socijalne radnice rasplakale jer bi im bilo teško čut situaciju i umjesto da nam daju neko rješenje svaki put bi nas potapšale po leđima rekle koliko smo hrabre i kako se dobro nosimo sa situacijom. Dale su nam rješenje daleko kasnije, kada je potreba već bila i manja. Baš fali prevencije. Umjesto da se problemi rješavaju na vrijeme čeka se eskalacija nakon koje sa sigurnošću mogu napraviti sljedeći korak i to je vrlo čest slučaj u Hrvatskoj. Zbog različitih okolnosti i stresnosti situacije završila sam na psihijatrijskom liječenju 2021. Socijalne radnice jako su me iznevjerile jer tek kada sam rekla da sam na liječenju ostale su u šoku i rekle; „Pa kako? Ti si uvijek bila tako jaka.“ U nekim aspektima su bile stvarno korektne i pružile mi podršku, no što će mi podrška u takvoj situaciji? Trebalo mi je konkretno djelovanje. A one su počele djelovati tek kada se uplela druga institucija, kada se pitalo liječnika. Kasnije su se, mislim, pokušale „iskupiti“ poklonima. Od jedne sam dobila novu torbu, od druge pismo. Meni je to više izgledalo kao da su one htjele ispasti zaslužne za to da sam ja završila u stvarno dobrom domu. Kao da sam bila njihov dugogodišnji projekt na koji su stvarno ponosne. U trenutcima kada je jedna od njih stvarno trebala biti moj advokat umjesto roditelja, na primjer kada sam završila na policiji zbog tate, ni jedna od njih se nije pojavila već su poslali neku treću osobu koju ne znam. U suštini u domu sam završila zbog eskalacije s alkoholom i narušavajućih odnosa u obitelji.

Koje su bile glavne prilagodbe na život u domu?

Naučit se živjet s djecom koja su došla iz još gorih okolnosti od mene. I naučit se živjet s djecom koja su došla iz slabijih situacija nego ja. Mislim, to je sad subjektivno, ali uspoređivala sam sve te situacije, njih 30-ak, i naravno, netko bi se u mojoj situaciji bolje snašao i obratno, ali ja sam, eto, prema sebi to nekako rangirala. Bilo je u početku dosta teško pronaći se sa svim tim ljudima. Mi smo, recimo, svi traumatizirani nevoljno došli u novu obitelj. I morali smo na silu postati prijatelji. Nekima je bilo lakše jer su uz sebe imali braću i sestre s kojima su zajedno došli u dom. Na njih sam bila baš ljubomorna jer su moju sestru odvojili od mene jer je taman tad postala punoljetna i nije više imala pravo na dom. Ona je ostala živjeti s tatom i bilo nam je u početku užasno teško. Zbog razdvajanja, nosila sam osjećaj krivnje sa sobom sigurno barem godinu dana. Kad sam napokon uspjela naći neki mir, svejedno sam mislila kako ga nisam zaslužila i nikako nisam mogla prijeći tu nepravdu. Kasnije je i ona našla mir s tatom, ali je prije toga morala preći neke nezahvalne situacije. Na kraju je sve dobro ispalo pošto je moja sestra puno privatnija osoba, nisam sigurna bi li se ona mogla prilagoditi suživotu s 30-ero djece isto kao što ni ja, koja više volim pričat, ne bih mogla izdržati kod kuće s tatom.

Što ti je najviše nedostajalo?

Prijatelji. Falio mi je bus. U busu bih uvijek putovala s istom ekipom i baš mi je nedostajalo to druženje na putu prema i iz škole.

Koji su ti tada bili uzori? Jesi li se mogla kome povjeriti?

Uvijek sam se mogla povjeriti časnim sestrama, odgajateljici i psihologici. Sve smo zvali tete. One su mi bile stvarno uzori. Ostajale bi sa mnom i molile za mene kada bih se budila usred noći zbog noćnih mora. Nekad bih imala i napadaje usred noći pa bi me došle smiriti. Kad bi me trebalo vozit, vozile bi me do sestre, u školu… Uz nas 30-ak u domu i uz sve uobičajene obaveze još bi našle sat do dva za razgovor kad god bi mi trebalo. I meni i drugima. Stvarno su nam se posvetile, svakome od nas. Nitko se nije osjećao kao broj. Usudila bih se reći da su one stvarno svoje živote posvetile za druge. I s jedne strane je tužno da pored nas nisu imale svoj život, ali njih to stvarno ispunjava i primaju veliko zadovoljstvo zbog toga. Jedna teta je znala govoriti: „Ja nemam muža, ali zato imam sto djece.“

Što su tebi bile prednosti a što nedostatci života u domu?

Prednosti: upoznala sam tako dobre ljude s kojima se dan danas družim i da moram opet proći sve što sam prošla s obitelji i na psihijatriji opet bih prošla samo radi njih. Toliko ih volim. I osjećam se stvarno povlašteno što mogu reći da imam toliko prijateljica koje su časne jer znam koliko je to rijetko. Nedostatci: konflikti. Jako puno osobnosti i jako puno bijesa. Bilo je puno tinejdžera i hormona i nerazriješenih problema, ali to nisu krive odgajateljice to je jednostavno nusprodukt svih nas zajedno.

Koje sve procjene si morala proći kako bi se mogla vratiti svojoj obitelji?

Kada postaneš punoljetan imaš izbor odselit se, ali imaš pravo produljit svoj ostanak za vrijeme trajanja studija, što znači da sam ja sad i dalje mogla biti tamo, ali se situacija kod kuće toliko smirila, počela sam se osjećati dosta usamljeno i nedostajala mi je obitelj tako da sam se odlučila vratiti. Morala sam potpisati dokument na kojem piše da sam svjesna da se više ne mogu vratiti u dom i da imam sigurno mjesto na koje se mogu vratiti. Odgajateljica svejedno radi procjenu, što tada nisam znala, ali ona zapravo svaki dan zapisuje kako se koje dijete ponaša u svoj dnevnik. Časne sestre, psihologica i liječnici svi daju neku procjenu koja se uzima u obzir i koja varira od djeteta do djeteta. Za mene je, Bogu hvala, sve to bio brz proces, stvarno sam to željela i u nekoliko mjeseci sam to i ostvarila.

Misliš li da je život u domu dobro rješenje za djecu koja dolaze iz problematičnih obitelji?

Da, apsolutno. Karmelićanski dom, u kojem sam ja bila, jedan je na milijun. Čula sam svakakve priče i po meni je pravo rješenje kada dom ima tu vjersku podlogu, ona puno znači. Automatski je drukčiji pristup, puno osobniji i ponašanje odgajateljica je puno usklađenije. U državnim domovima je neurednije, barem sam ja tako čula. Rješenje je ako svi odrađuju svoj posao i ponašaju se kako treba. Od ravnatelja, suradnika, odgajatelja, psihologa, liječnika, svatko u svojoj ulozi mora biti uzor. Također jako ovisi o tome koja osoba je na vrhu. Mi koji smo imali pozitivna iskustva često bi se za vikend vraćali tamo i to isto govori koliko je institucija uspješna. Ovisi o tome koliko se bivše djece voli vratiti u posjet.

Jesi li imala neugodnih iskustava kada si ljudima rekla da si u jednom periodu živjela u domu?

Da, jednom prilikom je časna sestra došla na roditeljski sastanak za mene, sva djeca pa čak i učitelji pričali su o tome. Većina njih nije prakticiralo vjeru pa su me doživljavali kao luđakinju i pitali su se kakve veze ona ima sa mnom. Nekad bih usred nastave morala otići zbog napadaja panike pa su i o tome svi pričali, onda bi to povezali s časnom… svi mi u domu smo u školi proživljavali slične stvari, bili smo dosta stigmatizirani. S druge strane ima i znatiželjnih, koje stvarno zanima kako je to živjeti u domu i to mi je drago.

Što misliš, kakvu percepciju o ljudima koji su živjeli u domu za nezbrinutu djecu imaju osobe koje nisu u doticaju s time?

Prvo bih rekla da nas svi sažalijevaju, a ja stvarno mislim da postoje konflikti koji zaslužuju sažaljenje i koji su mi se mogli desiti živjela ja u domu ili ne. Dom nije izvor toga. Svi pretpostavljaju da smo siročad, da nemamo roditelje, da su umrli u strašnim nesrećama, da smo ostavljeni na cesti... To je inače interna šala svih nas koji smo živjeli zajedno, zovemo se siročeki hahaha. Ljudi jednostavno ne znaju i ne krivim ih, sigurno postoje situacije u kojima ja isto imam neke krive predrasude.

Da možeš ohrabriti nekoga tko je nedavno smješten u dom, što bi toj osobi rekla?

Ako je osoba u vjeri da vjeruje Bogu. Onda kada izgleda kao da se sve raspada zapravo sve pada na svoje mjesto. Nadaj se, moli i vjeruj. Svaki dan se bori s pitanjem zašto si došao tamo. Tek kad dođeš u dom i kad trpljenje dođe kraju, tek onda sve ispliva na površinu. Nekome u obliku PTSP-a, nekome u obliku OKP-a, netko dobije napadaje panike, ima svačega. Svaki dan se vrijedi boriti protiv svega toga i na kraju se s time pomiriti. Bit će bolje. Znam da je to klišej za reći, ali stvarno bude tako. S razlogom je klišej i stvarno to ne bih rekla da nisam sve to prošla. Imaj pouzdanje u sebe i znaj da si sposoban to proći i uvijek ali uvijek, kad god ti treba i za što god ti treba traži pomoć. Tažiti pomoć nije znak slabosti. I budi pozitivan, šali se na svoj račun, to stvarno često pomogne.

Gdje si sada?

Sad sam se vratila doma. Otac mi je nažalost preminuo. Koliko god je to tužno, s tim sam dobila i neki mir. To sad odvratno zvuči, ali to znaju jedino ljudi koji su kroz to prošli. Nikako nije rješenje za to da osoba nađe mir da neka druga osoba umre, ali evo meni je tako pao grah, ne znam kako da to drukčije kažem. Živim sa sestrom i mamom u kući, imamo psa. Još uvijek sam u vjeri, imam dobru ekipu… sve je nekako došlo na svoje. I to mnogo ranije nego što sam očekivala. Na tome sam stvarno zahvalna.

Leonarda Inkret

Second Chance Behind Bars: Freedom Does Not Begin by Unlocking Prison Doors

“In order to receive help, I needed an address. In order to get an address, I needed help.”

The moment a person leaves prison, everything that follows becomes their personal responsibility. The law prescribes supervision. It does not prescribe support. Responsibility is mandatory. Help is not.

Marita Lončar

“I stood at the counter of the social welfare center with prison papers in my hand. I said that I had just been released and that I had nowhere to live. The clerk asked me where my residence was registered. When I answered that I did not have one, she said that without an address I could not apply for financial assistance. The conversation ended before it had really begun. I am 33 years old. Behind me is one year and three months in prison for a property-related criminal offense. On the day of release I received my documents, some money, and my freedom. I did not receive an address, a job, or a person waiting for me on the other side of the prison gates.”

This story begins with one person, but it speaks about a system. According to prison system data, several thousand people are released from correctional institutions in Croatia each year. Some of them leave without secured housing, employment, or stable family support. According to the law, the purpose of serving a sentence is resocialization and preparation for life in the community. However, the gap between what is prescribed and real life becomes the space where unemployment, homelessness, and new returns to crime arise. Research on post-penal reintegration shows that the first two to four weeks after release are the period of greatest risk for homelessness and recidivism. It is precisely during this time that it is decided whether freedom will become a new beginning or a continuation of punishment by other means. Reality then begins with a question to which many have no answer: where will you go now?

Life Behind Bars

“Life in prison and the structure behind bars were at first frightening and shocking to me. Day by day I adjusted and accepted my fate. In prison everything had a schedule. I knew when I would wake up, when I would eat, and when I would go to sleep. I had obligations and clear rules. I worked in a workshop and there I first learned to sew. I started reading and completed a program to finish my secondary education. I did not want to attend group therapy, but I had to. Only later did I realize that it helped me. I did not have to decide everything on my own, and that brought a strange sense of security. I was deprived of freedom, but I had structure.”

The Act on the Execution of Prison Sentences prescribes that the purpose of punishment, in addition to protecting society, is to enable prisoners to live again in freedom. Resocialization is one of the fundamental goals of the system. Yet this preparation largely ends within prison walls. The moment a person steps out, everything that follows becomes their personal responsibility. The law prescribes supervision. It does not prescribe support. Responsibility is mandatory. Help is not.

The Day of Release

On the day of release, no one was waiting for me. My mother died when I was 19, and I never met my father. Before prison I worked occasionally, without permanent employment. I left school early. Statistics show that most prisoners come from lower socio-economic backgrounds, often with interrupted education. Weak family support is one of the key risk factors in returning to the community. I carried a bag with personal belongings and a paper confirming that I was free.

The first night was the hardest. I sat on a bench in front of the station with my bag between my legs and documents in my jacket pocket. I watched people passing by and thought about whom I could call without having to explain where I had been for the past year. At one moment I realized I had nowhere to go when the station closed. I was registered nowhere, expected nowhere. Freedom then carried weight, not relief. The law does not prescribe an obligation to provide housing to people leaving prison. The system assumes that a person has family, friends, or personal resources. For those who do not, freedom quickly becomes insecure.

On the third day I had to report to the probation office. I walked there because I had no money for transport. I was a few minutes late and immediately warned. Explanations were not important. I was told I must report regularly, look for work, and comply with all obligations if I wanted to remain free. The Probation Act clearly defines supervision and obligations but does not take into account the circumstances many former prisoners face: without income, without housing, without basic social security. The system demands stability from those who do not have it.

A few days later I returned to the social welfare center. Three people stood in front of me at the counter. When my turn came, they again asked for my address. I said I did not have one. The clerk looked at the screen and said that without registered residence I could not exercise the right to assistance. I asked where I could register if I had nowhere to live. She said that was not within the center’s jurisdiction. The conversation lasted a few minutes. I left with the same papers I had entered with.

Social welfare authorities state that most rights are tied to registered residence or temporary stay, which significantly complicates access to basic assistance for people without an address. Without help I could not get an address. Without an address I could not get help. Experts in post-penal reintegration warn that the transition from prison to the community is the weakest link in the system, especially for those without family networks. During this period administrative requirements often become obstacles rather than support.

Instead of a New Beginning, Homelessness

I was not aware how short the path from prison to homelessness is. The first few nights I stayed with an acquaintance from prison. After that I had nowhere to go. I ended up in a homeless shelter. There I met others with similar stories. Although no law directly links post-penal release and homelessness, the absence of systematic transitional support often leads exactly there, to the street. Homelessness thus becomes an invisible continuation of punishment, even though formally it no longer exists.

As the days passed, I looked for work. At one interview I was asked if I had a criminal record. I answered honestly. The tone of the interview changed. The questions became shorter. The interviewer’s gaze remained on the paper, not on me. I was told they would contact me. I knew they would not. In such moments the line between trying and giving up becomes thin. Returning to old behavioral patterns begins to appear not as a choice but as the only familiar path. When the system does not ensure basic conditions for returning to the community, the risk of reoffending does not become an individual problem but a social one.

“In order to receive help, I needed an address. In order to get an address, I needed help.” That sentence summarizes the experience of many people leaving prison in Croatia. Laws clearly speak about resocialization, supervision, and social welfare. Yet between prescribed goals and real life there is a gap. In that gap are people without an address, without a job, and without a real second chance.

This story does not seek justification. It seeks consistency. A second chance does not begin with freedom. It begins at the moment society decides whether to welcome a person leaving prison with support or with another closed door. A society that closes its doors to those leaving prison does not protect itself. It produces new misfortune.

Note: The character in this story is a constructed, composite narrative based on available research, legislative frameworks, and analyses of the connection between the prison system, post-penal reception, and homelessness in Croatia.

Marita Lončar

Druga šansa iza rešetaka: sloboda ne počinje otključavanjem zatvorskih vrata

„Da bih dobila pomoć, trebala sam adresu. Da bih dobila adresu, trebala sam pomoć.“

Autorica: Marita Lončar

„Stajala sam pred šalterom centra za socijalnu skrb s papirima iz zatvora u ruci. Rekla sam da sam tek izašla i da nemam gdje živjeti. Službenica me pitala gdje mi je prijavljeno prebivalište. Kad sam odgovorila da ga nemam, rekla je da se bez adrese ne mogu prijaviti za novčanu pomoć. Razgovor je završio prije nego što je zapravo i počeo. Imam 33 godine. Iza mene je godina i tri mjeseca zatvora zbog imovinskog kaznenog djela. Na dan izlaska dobila sam svoje dokumente, nešto novca i slobodu. Nisam dobila adresu, posao ni osobu koja bi me čekala s druge strane zatvorskih vrata.“

Ova priča započinje jednom osobom, ali govori o sustavu. Prema podacima zatvorskog sustava, u Hrvatskoj se svake godine iz kaznenionica otpusti nekoliko tisuća osoba. Dio njih izlazi bez osiguranog smještaja, zaposlenja ili stabilne obiteljske podrške. Prema zakonima, cilj izvršavanja kazne je resocijalizacija i priprema za život u zajednici. No razmak između propisanog i stvarnog života postaje prostor u kojem nastaju nezaposlenost, beskućništvo i novi povratci kriminalu. Istraživanja postpenalne reintegracije pokazuju da su prve dvije do četiri sedmice nakon izlaska iz zatvora razdoblje najvećeg rizika za beskućništvo i recidivizam. Upravo u tom razdoblju odlučuje se hoće li sloboda postati novi početak ili nastavak kazne drugim sredstvima. Stvarnost tada započinje pitanjem na koje mnogi nemaju odgovor: gdje ćete sada?

Život iza rešetaka

„Život u zatvoru i struktura iza rešetaka za mene su ispočetka bili prestravljujući i šokantni. Dan po dan, privikavala sam se i prihvatila svoju sudbinu. U zatvoru je sve imalo raspored. Znala sam kada ustajem, kada jedem i kada idem spavati. Imala sam obveze i jasna pravila. Radila sam u radionici i tamo prvi put naučila šivati. Počela sam čitati i završila program za završetak srednjoškolskog obrazovanja. Nisam željela ići na terapije u grupama, ali sam morala. Tek kasnije sam shvatila da mi pomažu. Nisam morala odlučivati o svemu sama i to je donosilo čudan osjećaj sigurnosti. Bila sam lišena slobode, ali sam imala strukturu. Zakon o izvršavanju kazne zatvora propisuje da je svrha kazne, osim zaštite društva, i osposobljavanje zatvorenika za ponovni život na slobodi. Resocijalizacija je jedan od temeljnih ciljeva sustava. No ta se priprema u velikoj mjeri završava unutar zidova zatvora. Onog trenutka kada osoba izađe, sve što dolazi poslije postaje njezina osobna odgovornost. Zakon propisuje nadzor. Ne propisuje podršku. Odgovornost je obavezna. Pomoć nije.

Dan izlaska

Na dan izlaska nitko me nije dočekao. Majka mi je umrla kada sam imala 19 godina, a oca nikada nisam upoznala. Prije zatvora sam radila povremeno, bez stalnog zaposlenja. Obrazovanje sam prekinula rano. Statistika pokazuje da većina zatvorenika dolazi iz nižeg socio-ekonomskog statusa, često s ranijim prekidima obrazovanja. Slabija obiteljska podrška jedan je od ključnih faktora rizika pri povratku u zajednicu. Nosila sam torbu s osobnim stvarima i papir koji potvrđuje da sam slobodna. Prva noć bila je najteža. Sjedila sam na klupi ispred kolodvora s torbom među nogama i dokumentima u džepu jakne. Gledala sam ljude koji prolaze i razmišljala kome bih se mogla javiti, a da ne moram objašnjavati gdje sam bila posljednjih godinu dana. U jednom trenutku shvatila sam da nemam kamo otići kad se kolodvor zatvori. Nigdje nisam bila prijavljena, nigdje očekivana. Sloboda je tada prvi put imala težinu, a ne olakšanje. Zakon ne propisuje obvezu osiguravanja smještaja osobama koje izlaze iz zatvora. Sustav polazi od pretpostavke da osoba ima obitelj, prijatelje ili vlastite resurse. Za one koji to nemaju, sloboda vrlo brzo postaje nesigurna. Treći dan na slobodi morala sam se javiti probacijskoj službi. Došla sam pješice jer nisam imala novca za prijevoz. Kasnila sam nekoliko minuta i odmah sam upozorena. Objašnjenja nisu bila važna. Rečeno mi je da se moram redovito javljati, tražiti posao i poštovati sve obveze ako želim ostati na slobodi. Zakon o probaciji jasno definira nadzor i obveze, ali ne uzima u obzir okolnosti u kojima se mnogi bivši zatvorenici nalaze: bez prihoda, bez smještaja i bez osnovne socijalne sigurnosti. Sustav traži stabilnost od onih koji je nemaju. Nekoliko dana kasnije ponovno sam otišla u centar za socijalnu skrb. Na šalteru su ispred mene bile tri osobe. Kad sam došla na red, ponovno su me pitali za adresu. Rekla sam da je nemam. Službenica je pogledala u ekran i rekla da bez prijavljenog prebivališta ne mogu ostvariti pravo na pomoć. Pitala sam gdje se mogu prijaviti ako nemam gdje živjeti. Rekla je da to nije u nadležnosti centra. Razgovor je trajao nekoliko minuta. Izašla sam s istim papirima s kojima sam ušla. Iz sustava socijalne skrbi navode da je većina prava vezana uz prijavljeno prebivalište ili boravište, što osobama bez adrese značajno otežava ostvarivanje osnovne pomoći. Bez pomoći nisam mogla doći do adrese. Bez adrese nisam mogla dobiti pomoć. Stručnjaci koji se bave postpenalnom reintegracijom upozoravaju da je upravo prijelaz iz zatvora u zajednicu najslabija karika sustava, osobito za osobe bez obiteljske mreže. U tom razdoblju administrativni uvjeti često postaju prepreka, a ne podrška.

Umjesto novog početka, beskućništvo

Nisam bila svjesna koliko je kratak put od zatvora do beskućništva. Prvih nekoliko noći spavala sam kod poznanice iz zatvora. Nakon toga više nisam imala kamo. Završila sam u prihvatilištu za beskućnike. Tamo sam upoznala druge ljude sličnih priča. Iako ne postoji zakon koji izravno povezuje postpenalni prihvat i beskućništvo, izostanak sustavne tranzicijske pomoći često dovodi upravo do toga, do ulice. Beskućništvo tako postaje nevidljivi nastavak kazne, iako formalno ona više ne postoji. Kako su dani prolazili, tražila sam posao. Na jednom razgovoru pitali su me imam li kaznenu evidenciju. Odgovorila sam iskreno. Razgovor je tada promijenio ton. Pitanja su postala kraća, pogled sugovornika zadržavao se na papiru, a ne na meni. Rečeno mi je da će mi se javiti. Znala sam da se to neće dogoditi. U takvim trenucima granica između pokušaja i odustajanja postaje tanka. Povratak starim obrascima ponašanja počinje se javljati ne kao izbor, nego kao jedini poznati put. Kada sustav ne osigurava osnovne uvjete za povratak u zajednicu, rizik ponavljanja kaznenih djela ne postaje individualni problem, nego društveni. „Da bih dobila pomoć, trebala sam adresu. Da bih dobila adresu, trebala sam pomoć.“ Ta rečenica sažima iskustvo mnogih ljudi koji izlaze iz zatvora u Hrvatskoj. Zakoni jasno govore o resocijalizaciji, nadzoru i socijalnoj skrbi. No između propisanih ciljeva i stvarnog života postoji praznina. U toj praznini nalaze se ljudi bez adrese, bez posla i bez stvarne druge šanse. Ova priča ne traži opravdanje. Ona traži dosljednost. Druga šansa ne počinje na slobodi. Ona počinje onog trenutka kada društvo odluči hoće li osobu koja izlazi iz zatvora dočekati s podrškom ili s još jednim zatvorenim vratima. Društvo koje zatvara vrata onima koji izlaze iz zatvora ne štiti se. Ono proizvodi nove nesreće.

Napomena Lik u ovoj priči je konstruirani, kompozitni narativ temeljen na dostupnim istraživanjima, zakonodavnom okviru i analizama povezanosti zatvorskog sustava, postpenalnog prihvata i beskućništva u Hrvatskoj.

Marita Lončar

Life After Prison

“Why did you release me at all if you won’t give me a chance?”

Angel Andonov, after spending 18 years in several penitentiaries, now speaks publicly about his experiences and the shortcomings of the Croatian prison system, aware of solutions that could reduce recidivism. A successful entrepreneur, but driven by greed, back in 2003 he was caught attempting to smuggle more than 300 kilograms of cocaine from South America to Croatia. He was sentenced to a total of 21 years in prison and, after serving 18, was released to spend the remaining three years on conditional release.

Petra Oršulić and Brankica Ledinski

A successful entrepreneur, but driven by greed, back in 2003 he was caught attempting to smuggle more than 300 kilograms of cocaine from South America to Croatia. He was sentenced to a total of 21 years in prison and, after serving 18, was released to spend the remaining three years on conditional release.

Aware of his mistakes, during those 18 years behind bars he transformed from an unadjusted inmate into a law graduate. However, he claims that his recovery was not the result of the system, but of his own will. In conversation with 66-year-old Angel Andonov, we underline the weak points of the prison system.

“I Would Never Do That Again”

Asked whether he could imagine making the same decisions today, Andonov says it would be impossible. Not only because of his age, but because during those 18 years he changed the way he thinks and perceives life. Quick money no longer interests him.

He describes how, during the first ten years in Lepoglava prison, he would lie in his cell at night and imagine drawing a vertical line on the wall. On one side he placed the €2.4 million he was supposed to earn from the smuggling deal. On the other, everything he lost: family, job, friends. No amount of money, he concluded, was worth 21 years in prison.

However, he was not always so reflective. The first five years he was an unadjusted prisoner, unable to accept the length of his sentence. There were conflicts and isolation. He believed he might not survive the sentence, so he behaved like the “street guy” he had been outside. That attitude, he admits, was unwise and cost him a shorter conditional release.

A turning point came in 2009 when, due to security reasons and his behavior, he was transferred to Šibenik prison. The physical conditions were similar, but the mentality of the staff differed. Guards there were more empathetic within professional boundaries. That human climate opened the door to studying law.

Studying Law Behind Bars

In Šibenik, he became a prison librarian. He reorganized the library and began reading extensively. After five months, he decided to continue the law studies he had begun decades earlier.

The Law on the Execution of Prison Sentences allowed higher education at personal expense. He contacted the University of Zagreb’s Faculty of Law, which recognized his old exams, and then enrolled at the University of Split’s Faculty of Law.

Although prison authorities initially allowed enrollment, they refused to transport him to exams due to the length of his sentence. He then proposed that professors come to the prison instead. The Faculty of Law in Split agreed. Professors traveled to Šibenik for exams, with travel expenses covered.

He describes the first exam vividly: a room filled with prison officials observing, assuming he would fail. Instead, he passed with the highest grade. Word spread, and professors later arrived without fear. He enrolled in 2009 and graduated in 2013 with an average grade above 4.

His thesis critically analyzed weaknesses in the Law on the Execution of Prison Sentences. Professor Novoselec later wrote to him saying that reading the thesis made him realize how detached from reality lawmakers had been. The work was published in the Croatian Annual of Criminal Law and Practice and remains part of academic literature.

The Myth of Rehabilitation

Despite his academic success, Andonov argues that rehabilitation within the prison system is largely a myth.

Over 18 years in seven institutions, he says no counselor ever sat down to ask him how he reflected on his crime years later. The individualized execution program prescribed by law exists mostly on paper. Due to overcrowding and lack of staff, treatment officers often perform administrative tasks rather than meaningful counseling.

“Either you change yourself or you don’t,” he says. “That’s why recidivism is high.”

Preparation for release, he argues, should begin from the first day of imprisonment. In reality, it rarely does.

Conditional Release and Disappointment

Upon release, he expected structured probation support. Instead, probation meetings consisted of basic checks: same phone number, same address, next appointment in a month. No guidance, no assistance in finding employment.

Former prisoners are entitled to a one-time payment of about €60. He applied and received a rejection six months later because his family income exceeded the threshold.

He describes the reality bluntly: savings from prison work disappear quickly, and without institutional support many return to former criminal networks simply to survive.

Association and RESCALED

After being denied permission to return to prisons to hold lectures titled “Say No to Crime,” Andonov founded an association focused on post-penal assistance. His organization helps former prisoners find employment, primarily in taxi services and construction. Even those options are shrinking due to administrative restrictions and labor market changes.

Through academic contacts, he connected with RESCALED, a European movement advocating smaller “detention houses” integrated into communities instead of large prisons. These facilities, housing up to 50 inmates, allow prisoners to work for external employers, earn standard wages, contribute to expenses, and maintain community ties.

Countries like Sweden, Norway, Denmark, Estonia, and Lithuania already apply this model. Belgium has integrated it into legislation. Croatia, he believes, remains far behind.

Overcrowding and Electronic Monitoring

Andonov identifies overcrowding as the central problem. Although Croatia acquired electronic monitoring bracelets through Norwegian grants, judges rarely use them. Expanding their use for minor offenses, he argues, would significantly reduce prison populations and allow more individualized treatment.

Large new prison projects, he notes, run counter to European trends favoring smaller, community-based models.

“Why Release Me If You Won’t Give Me a Chance?”

Rehabilitation for long-term prisoners in Croatia formally requires 20 years after sentence completion. By then, he will be in his eighties.

“Why did you release me at all if you won’t give me a chance?” he asks.

He continues to lecture future treatment officers, reminding them that in 18 years no one truly spoke with him about his crime or future plans. Without genuine dialogue, he believes, rehabilitation remains only a word.

Petra Oršulić and Brankica Ledinski

ŽIVOT NAKON IZLASKA IZ ZATVORA

„Zašto ste me uopće pustili van ako mi ne dajete priliku?“

Angel Andonov, nakon što je 18 godina proveo u više kaznionica, javno progovara o svojim iskustvima i manjkavostima u hrvatskom zatvorskom sustavu, svjestan rješenja koja bi mogla dovesti do manje recidiva.

Autorice: Petra Oršulić i Brankica Ledinski

Uspješan poduzetnik, ali žedan pohlepe, sada već davne 2003. godine pao je zbog pokušaja švercanja više od 300 kilograma kokaina iz Južne Amerike u Hrvatsku. Tada je osuđen na ukupno 21 godinu zatvora, a nakon 18 godina pušten je na slobodu kako bi preostale tri godine izdržao na uvjetnom dopustu.

Svjestan svojih pogrešaka, u 18 godina provedenih iza rešetaka od jednog neprilagođenog zatvorenika, iz kaznionice izašao je s diplomom pravnika. Međutim, tvrdi da njegovu oporavku nije doprinio sustav, već njegova vlastita volja, stoga u razgovoru sa 66-godišnjim Angelom Andonovim podcrtavamo slabe točke zatvorskog sustava.

ODLUKE KOJE STE DONIJELI POČETKOM 2000.-IH NEGATIVNO SU SE ODRAZILE NA VAS. 18 GODINA PROVELI STE U ZATVORSKOM SUSTAVU LIŠENI SLOBODE, ONDA TRI GODINE NA UVJETNOM DOPUSTU. IZ OVE TRENUTNE VAŠE SITUACIJE, MOŽETE LI SE ZAMISLITI DA DANAS SE NAĐETE U TAKVOJ PONOVNO SITUACIJI?

ANGEL ANDONOV: Danas bi za mene tako nešto napraviti bilo nemoguće. Ne samo zbog godina, nego tijekom tih 18 godina provedenih na izvršavanju kazne zatvora, promijenio sam se, počeo sam drugačije razmišljati, o istim stvarima na drugačiji način. Percipiram život, svijet oko sebe, više me ne interesira brza lova, koja je kao onda bila u fokusu, u mom životnom fokusu. Osim toga, da vam demonstriram, tijekom naročito prvih deset godina svaki dan, poslije rijeđe, kad bih ležao u Lepoglavi u ćeliji, reflektor malo osvijetli kroz prozorčić, zid, ja bih povukao imaginarnu okomitu crtu na zidu. Na jednu stranu bih stavio 2 milijuna i 400 hiljada eura koliko sam trebao zaraditi u tom poslu, koliko je bio moj dio, a na drugu stranu bih stavio sve ono što sam izgubio: familiju, posao, prijatelje. I onda vidite da zapravo nikakva svota novca nije adekvatna za tu 21 godinu zatvorena koliko sam ja osuđen i od koliko sam 18 proveo u zatvor.

NISTE ODMAH BAŠ BILI TAKVOG STAVA, BILI STE MOŽDA I BUNTOVNI U POČETKU, TEŠKO SE MIRILI S SITUACIJOM U KOJOJ STE SE NAŠLI I S TIME DA SADA MORATE IPAK IZVRŠITI NEKAKVU ZATVORSKU KAZNU. KAKO SE TAJ STAV U GLAVI MIJENJAO KROZ GODINE?

ANGEL ANDONOV: Prvih 5 godina sam zapravo bio onako neprilagođen zatvorenik. Nisam se mogo prilagoditi s visinom kazne, pomiriti sa visinom kazne koju sam dobio. Zapravo nisam, na kraju je dobro da sam ispao toliko mentalno jak, da sam mogao sve to izdržati nekako relativno. Neću reći neokrznut, ponio sam ja iz zatvora puno loših navika koje pokušavam ispraviti, ali da sam onako ipak uspio izaći, normalan. Taj period prilagodbe nije bio dobar, naročito nije bio pametan. Bilo je tu puno svega čega nije trebalo, od fizičkih sukoba na dalje. Mislio sam, možda i neću izdržati tu kaznu, pa kaj ću onda glumiti Majku Terezu, bit ću onakav kakav sam bio vani - dečko s asfalta. I to nije bilo pametno, zato sam i dobio tako mali uvjetni otpust.

Signal se, lampica se upalila zapravo od 2009. kad sam zbog sigurnosnih razloga, zbog tog neprilagođenog izvršavanja kazne i neprimjerenog ponašanja prebačen u zatvor u Šibeniku. Zatvor ko zatvor, zatvori svugdje na svijetu isti. Rešetke, debeli zidovi, ljudi u uniformama. Međutim, oni su najbitniji. Bitni su ljudi koji tamo rade i njihov mentalitet. U Lepoglavi su zatvorski čuvari strogo profesionalni. Oni prvo kada vam kažu kad dođeš tamo: “mi nismo tu da ti pomognemo.” Znači, to je onako, jedan strog odnos. Trebaš obaviti ono što se od tebe očekuje i to je to. Ako to ne obaviš, bit ćeš sankcioniran na bilo koji način. Međutim, kad sam došao u zatvor u Šibeniku, osjetio sam jednu drugu vibru. Osjetio sam onako zatvorske čuvare, uprava zatvora puno empatičnije i koji su opet, naravno, u nekim granicama ti htjeli izaći u susret koliko su mogli. Tako da mi se tu otvorila i perspektiva za studiranje i za puno lijepih stvari. I onda kad sam vidio da mogu realizirati taj rad na sebi, onda sam ja povukao ručnu kočnicu, promijenio se i usmjerio sve tome da završim faks, da promijenim jednostavno svoj način izvršavanja kazne zatvora.

ZAKLJUČUJEM DA SE IZ PROMJENE KLIME TAJ KLIK KOD VAS DOGODIO I ZAPRAVO STE TU KRENULI RADITI NA TOJ MENTALNOJ SNAZI. TAMO STE IPAK I KRENULI BAVITI SE NEKAKVIM AKTIVNIM POSLOM, BILI STE KNJIŽNIČAR.

ANGEL ANDONOV: Radio sam ja i u Lepoglavi na drvnom odjelu jedno kratko vrijeme. Onda sam zbog jednog fizičkog sukoba završio izdvajanju, pa izolaciju, pa samici, pa onda se to opetovano. Bilo je jedno duže vrijeme. Međutim, nisam ja promijenio svoj način razmišljanja zbog klime, nego jednostavno zbog jednog drugačijeg mentaliteta, drugačijeg okružja. Zbog te ljudske klime i dobio sam taj dobar posao, dobio sam jednu prostoriju gdje sam imao mjesta i vremena za sebe i gdje sam sad polako mogao početi planirati što ću i kako ću budući. Primještan sam tamo u 2009. godine, a što kažu zatvorenici, daska mi je bila 24. godine. Znači imao sam jedan dugački period biti tamo od 15 godina. Trebalo je uvesti neke promjene.

I KAKO JE TO IZGLEDALO KAD STE VI TAMO STIGLI I KRENULI SE BAVITI TIM POSLOM KAO KNJIŽNIČAR? MOŽETE LI NAM MALO TU PERSPEKTIVU KAO NEKOGA KOJI JE RADIO U ZATVORSKOM SUSTAVU, U KAZNIONICI, PRIBLIŽITI? ŠTO TAJ POSAO ONDA OBUHVAĆA?

ANGEL ANDONOV: Prvo što sam uočio kad sam premješten u zatvor u Šibeniku, onako kako sam ja inače bio u osnovnoj i srednjoj školi, odličan džak, tata me natjerao da pročitam francuske klasike, ruske klasike, dok sam još bio dobar dečko, dok sam slušao ono što mi je tata govorio i šteta da to nisam slušao i dalje. Jer sad da se ponovo rodim, ja bih se ovoj njegovu riječ poslušao. I ne bi bio nikad ni blizu Ivice, a kamoli u Marici, kako kažu zatvorenici. Čim sam došao tamo, rekao sam ima li kakva knjižnica da posudim par knjiga dok se malo ne akomodiram na sve to skupa. “Knjižnica postoji, ali knjižnica ne radi.” Pa zašto ne radi? “Pa neće nitko raditi u knjižnici.” Tako da je meni vrlo lako bilo dobiti posao u knjižnicu. Imao sam završenu IV. gimnaziju, znači srednju školu, par ispita s Pravnog fakulteta koji sam upisao u akademske godine 78./79. tu u Zagrebu, nakon mature.

Napisao sam jedan službeni zahtjev da molim da stručni kolegij razmotri mogućnost da radim u zatvorskoj knjižnici i oni su bili presretni da je netko ovoga pokazao interes za to. Omogućili su mi da radim. Da onda ja sam ovako po prirodi dosta pedantan i sitničan, onda sam ja sve te knjige poredao po abecedi, s obzirom na temu o kojoj pišu. Tako da je ta knjižnica onako brzo počela raditi i ljudi su počeli čitati. Za mene osobno je bilo najbitnije što sam ja dobio jednu prostoriju ovako, jedno tri puta veću od ove ovdje. Ja sam bio sam, znači izdao bih knjige dva sata prije podne, dva sata popodne. Mogao sam tamo boraviti dosta vremena. Jednostavno u takvim uvjetima vidio sam da prvo sam dosta čitao. Prvih jedno pet mjeseci pročitao sam sve knjige koje sam htio pročitati.

Nakon tih knjiga rekao sam - ima nešto u tome. Imaš mogućnost, ajmo vidjeti. Počeo sam taj fakultet davnih godina, da li uopće postoji mogućnost da se to nastavi. E onda sam počeo step by step. Prvo sam vidio u Zakonu o izvršavanju kazne zatvora da postoji mogućnost visokog obrazovanja na vlastiti trošak. Onda sam napisao jedan dopis Pravnom fakultetu u Zagrebu, opisao situaciju, pitao da li bi mi priznali tih par ispita koje sam položio 1979. godine. Onda su oni rekli da bi mi priznali, pa sam ih pitao da li bi mogli napraviti kopiju indeksa, pa su mi napravili kopiju indeksa. Nakon toga sam središnjim uredu Uprave za zatvorski sustav postavio upit da li postoji mogućnost da nastavim sa izvanrednim studijem prava da bi upisao Pravni fakultet u Splitu, ako postoji.

Mojom greškom, tim neprimjerenim ponašanjem prvih godina, zatvorski sustav postupao prema meni onako uvijek sa figom u džepu, kao što i danas postupa. Onda su oni rekli da nema problema, da ako imam vlastitih sredstava, da mogu upisati fakultet, dapače. E, onda sam ja angažirao odvjetnika. Prije toga, naravno, napisao jedan dopis Pravnom fakultetu u Splitu, objasnio im kompletno moju situaciju i pitao da li postoji mogućnost da u statusu zatvorenika izvanredno studiram. To je bio divan fakultet otvoren za neke nove stvari. Vrlo brzo su mi odgovorili da mogu upisati, da praktički s njihove strane nema problema.

VAMA SU PROFESORI MORALI DOLAZITI U KAZNIONICU?

ANGEL ANDONOV: Ja nakon toga angažiram odvjetnika u Splitu, on me upiše na fakultet. Nakon što budem upisan, platim prvu godinu, mislim da je bilo 7500 kuna, obavijestim Središnji ured Uprave za zatvorski sustav da sam upisao. Oni vele: “divno krasno, međutim zbog visine vaše kazne, zbog sigurnosnih uvjeta, mi vas nećemo izvoditi na ispite na fakultetu.” A sad ja mislim, to ste mi odmah trebali reći. Znači, poštedili bi me i truda i uštedio bih 7500 kuna, koje kad si na tom dugogodišnjem izvršavanju kazne zatvora, itekako znači. Međutim, ništa, oni su tu bili tvrdi.

Ja sam pomislio - pa moje studiranje je završilo zapravo prije nego što je počelo. Međutim, ne košta me ništa da vidim sa Pravnim fakultetom u Splitu što oni kažu o cijeloj toj situaciji. I napišem im dopis da zbog sigurnosnih uvjeta ne postoji mogućnost da me se izvodi da je jedini mogući način početka, odnosno nastavka mog studiranja da profesori dolaze u zatvor u Šibeniku i da tamo polažemo ispite. Tamo je bio jedan divan čovjek, on je bio prodekan za nastavu, Milijan Sesar. On je jednostavno pozvao sve profesore i rekao: “slušajte, imamo takvu i takvu situaciju, ja sam zato da mi napravimo presedan, što vi mislite o tome?” I većina profesora se složilo s tim da mi dolaze na polaganje ispita, s tim da su tražili 1500 kuna za putne troškove.

PO ISPITU ILI?

ANGEL ANDONOV: Po ispitu. Kad su mi to rekli, ja nisam vjerovao da je to uopće moguće, a i zatvorski sustav je bio zatečen. Međutim, sad više nisu mogli ništa reći. Rekli su da je to uvjet, Pravni fakultet u Splitu je ispunio taj uvjet i tako je moje studiranje počelo. Pravni fakultet u Splitu se potrudio stvarno sa svoje strane da to bude jako kvalitetno organizirano. Znači, ja bih nazvao profesora, rekao: “profesore, htio bih polagati vaš ispit.” On bi mi izdiktirao ispitnu literaturu. Ja bih nakon toga pozvao voditeljicu knjižnice na Pravnom fakultetu u Splitu. Izdiktirao joj spisak ispitne literature. U roku od dva dana bih ja to dobio. Moja jedina obaveza je bila da ne oštetim tu literaturu i da po položenom ispitu vratim nazad.

Prvi ispit, prve knjige, dogovorili, morao sam tu neku razliku ispita polagat, jer su se pojavljivali neki ispiti koje 1978. naravno nisu postojali, upravo na prvoj godini faksa. I bilo je to onako smiješno, prvi profesor je došao uplašen, nervozan, međutim imao sam sreću, imao sam jednu mladu referenticu koja je isto vidjela izazov u svemu tome i stvarno se potrudila da to jako dobro organizira. E sad na taj prvi ispit došao profesor, ja ga vidim da se više boji od mene, uplašen, onako konsterniran, ulazi u prostoriju. U prostoriji nismo samo oni ja, nego je tu i upravitelj zatvora, i načelnik osiguranja, i zamjenik načelnika, i dežurni, i voditeljica službe tretmana, moja referentica. Znači, desetak ljudi, oni su svi mislili da ja nešto foliram, da ću ja naučiti dve, tri rečenice.

Ja mislim da je dobra priprema 90% posla i ja uvijek kad nešto radim se dobro pripremim. Tako smo i pripremili taj posao od 300 kila iz Južne Amerike, međutim, uvijek vam je tu ljudski faktor. Uvijek neko ko se osjeća zakinut, što kažemo mi u zatvorskom žargonu - pjeva i onda to završi tako kako završi. Tako da sam ja onako štreberski stvarno učio te ispite maltene od korica do korica i kad je došao taj prvi profesor, ja sam vidio da tu neće biti popuštanja i on je htio naravno to pokazati u startu. To je bilo kao na fakultetu. On je prvo stavio tri kupa pitanja. Rekao: “kolega ovako, prvo ćete izvući sa svakog po jedno pitanje i to će biti pismeni. Ako pozitivno odgovorite na pismeni, polagat ćete usmeni. Ako padnete na pismenom, nema svrhe da vas ispitujem dalje.” Ja izvučem tri pitanja, odmah konstatiram da znam, krenem sa onim koje sam mislio da najslabije, znam da imam više vremena za njega. Napišem to, velim profesore, ja sam gotov. “Ne znate odgovore na pitanja?” Ja velim, ne, znam. Nije očekivao da će to biti tako brzo. On čita odgovore i vidim onako malo izraz nevjerice na licu. A veli: “kolega, vi ste to ovoga jako dobro napisali. Možemo preći na usmeni dio, ispita tri pitanja.”

ŠTREBERSKI

ANGEL ADNONOV: Da, štreberski i prva ocjena izvrstana. Još je jedna profesorica poslije njega došla sa isto uplašena zbog cijele te situacije. Međutim, poslije su vam profesori kad su...

PROČULO SE

ANGEL ANDONOV: Da, pročulo da ja to ozbiljno spremam i da je to tamo dobro organizirano, dolazili apsolutno bez ikakvog straha. I tako je to u nekakvom redovnom roku završio. Od 2009. sam upisao, od 2013. sam diplomirao.

Imao sam prosjek na 4,3-4 i diplomirao. Budući da sam rekao da sam najbolji poznavatelj zatvorskog sustava, pitali su me: “dobro, šta ćete za diplomski? Kakva je vaša tema za diplomski?” Pa profesore, kako je to pitanje? Zakon o izvršavanju kazne zatvora. Ja taj zakon živim 24 sata, već deset godina.

TADA VEĆ U DRUGOJ KAZNIONICI?

ANGEL ANDONOV: Tad već u drugoj kaznionici. 2003. sam uhapšen, ovo je bilo 2013. Znači deseta godina, apsolutno ću pisat o slabim karikama koje sam ja uočio Zakonu o izvršavanju kazne zatvora, iskritizirati ih, navesti ih. I nakon što sam ja završio taj svoj diplomski, moj mentor ga je poslao profesoru Novoselcu na katedru kaznenog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu. I moj rad je došao u njegove ruke. Jednog 15-ak dana nakon što sam diplomirao, meni stigne pismo od profesora Novoselca. Veli: “kolega, kad sam pročitao vaš rad, shvatio sam da sam pisao zakon u toploj fotelji kraj kamina. Udaljen od realnosti.” I nakon recenzije profesorice Đurđević, moj diplomski izašao u Hrvatskom ljetopisu za kazneno pravo i praksu, kao stručni rad. Ipak je to neka potvrda da bedasti zatvorenik nije pisao gluposti, kako bi rekli Zagorci, nego da sam ja ipak napisao nešto što pije vodu, što funkcionira. Profesorica Đurđević se potrudila, štampala je taj moj rad u jednu brošuru i dan-danas je moj rad dio ispitne literature na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu za buduće stručne suradnike tretmana, a na Pravnom fakultetu na katedri za kazneno pravo, gdje inače predajem kao vanjski suradnik. Profesor Cvitanović daje svojim seminaristima da ga pročitaju. Da se malo pohvalim.

U SVOM DIPLOMSKOM RADU NAVELI STE JEDNU REČENICU U KOJA MI JE BAŠ NEKAKO OSTALA U PAMĆENJU, A TO JE DA JE TEMELJNI PROBLEM HRVATSKOG ZATVORSKOG SUSTAVA PRENAPUČENOST, A POSLJEDIČNO TOME I NEDOSTATAK KVALIFICIRANOG STRUČNOG OSOBLJA ZA RAD SA ZATVORENICIMA TIJEKOM IZVRŠAVANJA KAZNE. ŠTO TO ZNAČI U RESOCIJALIZACIJI, REHABILITACIJI KONKRETNO?

ANGEL ANDONOV: Svi smo mi, uvjetno rečeno, roba s greškom. Svakom od nas je potrebna pomoć. Vrlo malo ljudi može samo napredovati. Direktan uzrok te prenapučenosti je to što referenti nemaju vremena za obavljati svoj posao. Mit našeg zatvorskog sustava je individualni program izvršavanja kazna zatvora koji bi jedan stručni konzilij zatvora trebao odrediti za svakog zatvorenika. Znači, svih nas petero smo došli zbog različitih kaznenih djela iz različitih sredina, drugačijeg stupnja obrazovanja, različitih prstiju na ruci. Znači, trebao bi biti program prilagođen svakom od nas. Međutim, to ne postoji zato što oni nemaju vremena. Služba osiguranja jednostavno od službe tretmana napravila svoje poštare. Znači, ti čekaš da dođe taj referent i svima nama fali razgovora s nekim pametnim. Referent dođe: “dobro dan, dobar dan, dobili ste pismo to i to, ova posjeta vam je odobrena, ova posjeta vam nije odobrena, dobili ste slatki paket za dijete, niste dobili slatki paket za dijete, doviđenja, zovite drugog zatvorenika”.

Poražavajući je da sa mnom u 18 godina, koliko sam ja proveo u zatvoru, nikad niti jedan referent u sedam zatvora koje sam promijenio nije rekao: “dajte, Andonov, sjedite, dajte pričamo malo o pitanju koju ste mi postavili. Što vi sad nakon jedne vremenske distance od 5, 10, 15, 18, 6 godina, mislite o svom djelu? Da li bi ga počinili, da li ga ne bi počinili, da li…” Nikad nitko. Tamo rehabilitacije nema. Ti se sam mijenjaš ili se ne promijeniš. I zato je taj recidiv visok. Na temelju čega oni znaju da sam se ja promijenio, da ja razmišljam drugačije, kad nikad nitko sa mnom nije obavio razgovor. Znači ti moraš biti slijepi poslušnik, kao pas izvršiti ono što ti se kaže da napraviš i onda si kao rehabilitiran, onda si dobar. Ja mislim da to nije tako.

BIVŠI ZATVORENICI S KOJIMA SMO RAZGOVARALI SU NAM REKLI ISTO ŠTO STE VI SAD MENI REKLI, A TO JE DA NITKO S NJIMA NIJE KOMUNICIRAO, PITAO IH ŠTO I KAKO ĆE POSLIJE, PA ČAK I PITAO IMAJU LI ONI IKAKAV PLAN ZA NASTAVAK, GDJE ĆE ŽIVJETI, KAKO ĆE SE FINANCIRATI, ŠTO ĆE KONKRETNO RADITI.

ANGEL ANDONOV: Prema Zakonu o izvršavanju kazne zatvora, zatvorenika bi trebalo početi pripremati za izlazak od onog trenutka kad je ušao u zatvor. Od starta. Međutim, od toga ništa. Jedino kad ti uđeš u jednu fazu, u nekakvu zadnju četvrtinu kazne, ili ove manje kazne, u zadnju trećinu kazne, da oni tebe stave na poluotvoreni odjel, pa te onda puste da počneš koristiti vikende, godišnje odmore, doma, onda se ti tu malo, ali puno zatvorenika, ode na taj vikend pa opet napravi kazneno djelo. Upravo zato što rehabilitacija ne postoji.

ALI DOBRO, JEDNOM KAD IZAĐETE VAN, KAKAV JE ONDA PRISTUP VAMA KAO BIVŠEM ZATVORENIKU? PA NIKAKAV. KO JE MENI NA BILO KOJI NAČIN PRISTUPIO? DA VAS PROVJERAVAJU ŠTO RADITE, KAKO NAPREDUJETE?

ANGEL ANDONOV: Ja kad sam bio u zatvoru, čitao sam o toj Jani Špero kak je ona, bivša ravnateljica Zatvorskog sustava, kak je ona napravila, čak su me u Bruxellesu pitali za nju, što znači dobar marketing, kak je ona napravila savršeni probacijski sistem u Hrvatskoj. Pa ja vidim ljudi, ja sam tri godine zaredom, tri šest puta koliko mi je trajao uvjetni otpust, odlazio u taj probacijski ured. O čemu vi pričate? Kako to izgleda? Što je tamo? Ja dok sam bio u zatvoru, znate kako sam ja to zamišljao. Ja ću izaći van, pozvat će me u jednu kancelariju gdje će biti troje, četvero, petero pametnih ljudi, kompetentnih, koji će reći ovako: “hajde, Andonov, zbog teškog kaznenog djela bili ste u zatvoru 18 godina, sad ste na uvjetnom otpustu. Uvjetni otpust se smatra nastavkom izdržavanja kazne u otvorenim uvjetima. Mi smo tu da vam pomognemo, da vas usmjerimo, da vam olakšamo, da vam nađemo posao.” Poslije sam se sprdao s njima, to mi je postalo smiješno. “Kako ste”, “a kako ste vi? Jeste dobro? Jeste bili na godišnjem?”, “Jeste na istom broju telefona?”, “Jesam.” “Jeste na istoj adresi?”, “Jesam.”, “Vidimo se za mjesto dana.” I ja prvi put kad sam došao, ja nisam vjerovao. Gotovo, završili smo. Dolazi drugi zatvorenik.

ZATVORENICI IMAJU PRAVO NA JEDNOKRATNU NAKNADU, NOVČANU, KOJA IZNOSI ZAPRAVO NEKIH 50-60 EURA.

ANGEL ANDONOV: Da. 60 eura, da. Ali ne isplaćuje se po izlasku zapravo, nego s odgovorom. Ja kad sam izašao, drugi treći dan sam otišao u Ured za socijalu i tamo sam podnio zahtjev da vidim šta i kako će se dešavati. U 11. mjesecu sam dobio odgovor, znači nakon šest mjeseci da ne mogu dobiti tih 60 eura jer mi sin i žena rade i ta svota debelo prevazilazi limit.

Trebao bih praktički biti ono, gladan, bos, bez ikakvog prihoda i čekati šest mjeseci da mi oni daju 60 eura. I sad gledajte, recidiv. Pa naravno, čovjek izađe van. U zatvoru vam postoji taj crni polog, znači to je jedna trećina novca kad radiš koji ti se odvaja, koji nemaš pravo koristiti za dan kad ćeš izaći van. Onog dana kad izađeš ti dobiješ taj svoj crni polog. Realno to je neka sića. Svaki zatvorenik kad izađe van, željan svega, to potroši u par dana. I šta se onda dešava? Kucaš tu, ništa. Kucaš tu, ništa. Pomoći nema. Jedan tjedan si gladan, drugi tjedan si gladan, treći tjedan nazoveš svoje kompanjone s kojima si prije radio i veliš: “a, dečki moramo opet ići krast ubijat, dilat, ne znam šta.”

Nakon što mi nisu dozvolili povrat, ja sam htio se vratiti u zatvore, da bi u zatvorima držao predavanja zatvorenicima Reci ne kriminalu. Smatrao sam da je to dobro zato što svi ti zatvorenici, 99% zatvorenika u Hrvatskoj me poznaje. Dugo sam bio na izvršavanju kazne zatvora. Skoro punih šest godina sam bio po tim samicama, izolacijama, znači znaju da sam onako tvrdo robio. I mislim da bi razmišljali o mojim riječima. Tamo dolazi puno pametnih ljudi, obrazovanih ljudi, ali sve što oni pričaju, oni su naučili iz knjiga i iz teorije, a ja sam kroz sve to prošao. Nisu mi odobrili. Sklopio sam ugovor sa Pravnom klinikom Pravnog fakulteta da vodim studente tamo da pomažu zatvorenicima slabijeg imovinskog stanja. Zamjenik ministra, Zvonimir Penić, ravnatelj Središnjeg ureda, uprava za zatvorski sustav, kad sam mu rekao taj program, što bi radio, kako bi radio, rekao je: “super, ne mogu vas pustiti prije nego što vam istekne uvjetni otpust, ali drugi dan nakon što vam istekne uvjetni otpust, me zovite, ja ću vam da dozvolu da počnete provoditi taj program.” Na temelju toga ja tražim novac od Grada i dobijem 15-18.000 eura. Znate kakav ti moraš program napraviti, kakav mukotrpan put proći da bi dobio novac od grada, nacionalne zaklade? I dobijemo novac. Istekne mi uvjetni otpust, ja se naravno javim, odem tamo u ministarstvo, veli: “znate kaj, mi smo se konzultirali, ipak vam nećemo odobriti jer ste kažnjavani.” Pa ja reko, pa vi ste znali da sam ja kažnjavani prije nego što ste mi obećali. Znači čemu to obećanje, čemu uopće ta blamaža sa gradom, čemu moj trud da se to sve…

I sad, nakon svega toga, da vam kažem koliko je sustav licemjeran. Par dana nakon što su me odbili, tu je organizirana Utrka žutog štapa. To je jedna tradicionalna utrka koja se svake godine u drugoj državi, u europskoj državi, u biti svjetskoj, i to je trka za podršku bivšim zatvorenicima, za njihovu rehabilitaciju, za njihovu resocijalizaciju, za ovo, za ono. I čovjek me nazove i veli: “ Andonov, nadam se da ćete nas doći podržati.”Ja velim hoću, isto kao što ste vi mene podržali. Ali mi je žao što nisam išao, jer bi možda dobio priliku da mi daju da govorim.

VI STE OSNOVALI UDRUGU KOJA DANAS ZAPRAVO POMAŽE BIVŠIM ZATVORENICIMA, NJIHOVOJ OBITELJI.

ANGEL ANDONOV: Ja smatram da je moje poslanje da pomažem zatvorenicima. Međutim, na taj način što me nisu pustili u zatvore su me zapravo srezali, ograničili. Mi smo se prebacili na tu postpenalnu pomoć. Ta postpenalna pomoć se uglavnom svodi na zapošljavanje bivših zatvorenika u taksi službama. Međutim, sad i tamo kažu da više bivši zatvorenici ne mogu radit, jer nemaju dobar glas. Ne mogu dobiti tu knjižicu vozača taksiste. Ne možeš biti pišljivi taksist. Ja sam bio na sto mjesta, meni kažu: “pa ne možete, vi ste kažnjavani…” Pa ja reko, jesam, ljudi, ali sam ja 18 godina mučio i odrobio svoju kaznu i vratio duh društvu. Znači, treba proći još 20 godina što ja neću doživjet da bi se zaboravilo da sam ja osuđivan. Pa zbog čega ste me pustili van? U čemu je fora? Ja sam imao sreću da nakon što sam izašao, to je bilo 15.6.2021. na preporuku mojeg odvjetnika Čede Prodanovića, me je gospodin Čičak pokojni, zaposlio u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava. I tamo sam radio kao pravnik administrator. Međutim, ti sad odmah vidiš, znači to je jedna humanitarna udruga koja ovako gordo zvuči. U Čedinoj kancelariji mi je Čičak obećao svašta. Na kraju kad sam došao tamo, radiš na pola radnog vremena, imaš 400 eura plaću. Je l’ si misliš sad, bolje išta nego ništa?

DA, VAMA ZAPRAVO REHABILITACIJA, ZATO ŠTO STE IZVRŠILI DUGOGODIŠNJU KAZNU ZATVORA, TRAJE 20 GODINA. DA. A DOK PROĐE TIH 20 GODINA, VI ĆETE VEĆ BITI U 80-IMA.

ANGEL ANDONOV: Pa onda mislim, zašto ste me uopće pustili van ako mi ne dajete priliku i šansu? Osnovao sam tu Udrugu i onako pomalo smo počeli raditi. Zatvorenicim ko zatvorenici, oni izađu i misle da ću im ja dati neku financijsku pomoć. Otkud?

MOŽETE NAM PRIBLIŽITI ŠTO KONKRETNO VAŠA UDRUGA RADI?

ANGEL ANDONOV: Zapošljavali smo ih u par građevinskih firmi i u tim taksi službama. Međutim, sad je taksi otpo. Građevinske firme uzimaju Nepalce. Zato što su im puno jeftiniji. I jednostavno ljudi izađu, gdje da nemaju izbora i većina ih se vrati nazad.Nas je uočio taj RESCALED preko profesorice Getoš Kalac smo pozvani, sam pozvan u Bruxelles na njihov simpozij. Samo sam obavio s njima intervju, održao jedan govor o komparaciji europskih zatvorskih sustava. I nakon toga smo postali njihov punopravni član. Bili na Generalnoj skupštini u Pragu, prošle godine u Salzburgu, ove godine idemo u Tiranu. To je najveći pokret u Europi koji radi pod patronatom Europskog vijeća za humanizaciju izvršavanja kazne zatvora. Ja sam prošli mjesec postao njihov ambasador i sad ćemo mi ovdje lobirati za to. Međutim, mislim da će to ići jako, jako, jako teško. RESCALED je pokret za humanizaciju izvršavanja kazne koji smatra da su veliki zatvori kao način izvršavanja prevaziđeni. Zašto? Zato što u tim velikim zatvorima naš Zakon o izvršavanju kazne zatvora jasno propisuje da mlađi punoljetnici ne bi smjeli izdržavati kaznu zatvora sa punoljetnicima. Da ljudi koji su prvi put počinili kazneno djelo ne bi smjeli izvršavati kaznu zatvora s recidivistima.

U naravi to nije tako. Oni na sve bace u jedno dvorište, pa ko se snađe - snađe, ko se ne snađe, ne snađe. I tu dolazi do tog međusobno lošeg utjecaja. Sad zamisli jednog klinca od 18-19 godina, 20 godina, koji je napravio onako neko, uvjetno rečeno, bezvezno djelo. Dođe, stave ga u sobu sa deset nabildanih mrga istetoviranih, koji ga mrko gledaju, pa on umire od straha prvih deset dana. Poslije toga, htio, ne htio, prođe malu školu kriminala. Kad izađe van, oni ga nazovu i on radi to što je naučio u zatvoru. Znači, to je osnovno što treba spriječiti tijekom izvršavanja kazna zatvora. To je međusobno loš utjecaj.

Sad RESCALED smatra da bi se kazna izvršavanja zatvora trebala vršiti u tim, oni to zovu detention house, to su zatvorske kuće kojima bi bilo najviše 50-ak zatvorenika, koje bi trebali biti uklopljene u zajednicu, koje bi trebali biti međusobno različite, tako da bi se sad vi prema svojim karakteristikama mogli upustiti u jednu kuću gdje bi mogli ispuniti svoj puni potencijal. I što je jako bitno, te kuće su samoodržive. Ja sam bio u Češkim Buđavicama, u jednoj od njih i bio sam onak impresioniran. Tamo zatvorenici, na primjer, svi rade kod vanjskih poslodavaca, spavaju u kući, imaju jednaku plaću koji radnici izvana, odvajaju od svog novca za hranu, plaćaju u režije kuće, razumijete, i mogu koristiti sve usluge koje koriste i ostali stanovnici. E sad, u tim razvijenim državama, na primjer Švedska, Norveška, Danska, Estonija, Litva, to postoji i to funkcionira. Kod nas će to vrlo teško zaživjeti.

MOŽEMO LI MI IKAKAV TAKAV NAPREDAK OČEKIVATI U SKORIJE VRIJEME? MOŽETE LI ONDA USPOREDITI KAKO JE BILO PRIJE DESETAK GODINA KAD STE VI PISALI SVOJ DIPLOMSKI RAD S DANAŠNJIM STANJEM SUSTAVA?

ANGEL ANDOV: Sad je stanje gore nego što je bilo. Sad je puno teže dobiti uvjetni otpust. Baš sam pričao sa jednim zatvorenikom koji je izašao prije desetak dana. Puno teže je dobiti uvjetni otpust, puno je veća stega. Općenito sve je postalo sa te zatvoreničke perspektive puno gore nego što je. Mada mi imamo te poluotvorene odjele na koji zatvorenik kad on uđe u neku zadnju trećinu, zadnju četvrtinu kazne, znači kad oni misle da je glupo da bježiš, da je glupo da počini novo kazneno djelo, one bi se uz neke kozmetičke zahvate vrlo lako mogle pretvoriti u takve kuće zatvorske.

Naši su sad objavili da namjeravaju tri ogromna zatvora po novoj zgradi. Znači, apsolutno kontra europskim trendovima. 26 ministara je u Bruxellesu potpisalo taj manifest RESCALED-ov. Kod nas apsolutno ništa nije napravljeno. Ja sam bio sad na jednom razgovoru kod gospodina Penića i dogovorili smo neku suradnju, ali pretpostavljam da će ta suradnja ići onak dosta teško. Ako to svugdje u svijetu, u Europi funkcionira, morat će i kod nas. Naravno da će se raditi jedan filter zatvorenika koji će tamo izražavati kaznu zatvora. Ali eto, u Belgiji je RESCALED konkretno uspio u zakonodavstvo belgijsko. Sudac prilikom izricanja kazne može odmah poslati zatvorenika na izdržavanje kazne u tu zatvorsku kuću. Ili ga poslije upućuje zatvorski sustav.

KOJI SU NEKI PRVI KORACI ZA KRAJ KOJI MISLITE DA SU KOD NAS NUŽNI KAKO BI SE TAJ KOTAČIĆ POKRENUO? DA SE PRIBLIŽIMO ONOME ŠTO SE DOGAĐA U NORDIJSKIM ZEMLJAMA?

ANGEL ANDONOV: Prvi kotačić je da riješimo glavni problem zatvorskih sustava, a to je prenapučenost. Naš zatvorski sustav je od norveških grantova dobio ne znam koliko novaca za one narukvice koje se stavljaju na nogu. Dosad su ih suci izrekli tri. Jel se suci kao ne usude izreći to kao oblik izražavanja kazne zatvora? Kad bi iz zatvorskog sustava otišli na te narukvice svi ljudi koji imaju do tri godine, ružno je to reći, ali to je beznačajno kazneno djelo. Nekakva krađica, nekakva pronevjera, ne znam što. Kad bi ih sve stavili pod narukvice, zatvori bi bili poluprazni. I ne bi bilo prekapacitiranosti. Zatvorenici bi imali pravo na 10 kubika zraka, na 4m2 prostora.

Kad bi se to napravilo, onda bi se vrlo lako napravio jedan filter ljudi koji bi mogli u takvim zatvorskim kućama nastaviti izvršavanje kazne zatvora jer lakše je probrati među sto ljudi nego među četiri tisuće ljudi, koliko je prosječno u našem zatvorskom sustavu. Dobro, ne bi bilo sto, ali bi ih bilo tisuću, tisuću i petsto, ne bi ih bilo četiri tisuće. Mislim da se onako uz jedan pravi plan i program i uz dobru volju sve to može riješiti. Međutim, svatko se boji, svatko misli neću ja baš. Što ako se desi čovjek u kojem izrekne kaznu u narukvice, ponovo počini kazneno djelo? Što ako čovjeku odobrimo uvjetni otpust, napravi to i to? To su rizici koji su prisutni, koji postoje, ko za koga može garantirati. Ali ne možeš ti zbog jednog ograničiti ostalih 100, 200, 300. Tako da, bit će to mukotrpan posao, ali ja vjerujem, možda ja neću doživjeti, ali kroz nekakve 20, 30, 50 godina to će se morati promijeniti. Ja si rehabilitaciju sigurno ne vjerujem da ću izdržati, ali bi mi bilo drago da se to promijeni. To ne funkcionira.

ONDA SE NADAM U NEKIM SKORIM POMACIMA, AKO NIŠTA, BAR NE DA SE SMANJI ONDA RECIDIV ZLOČINA.

ANGEL ANDONOV: Da, a da bi se smanjio recidiv, znači treba postojati rad sa ljudima, treba postojati rehabilitacija u pravom smislu riječi, treba biti manje zatvoreni. Ja kad držim predavanje tim na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, tim budućim suradnicima službe tretmana, ja im kažem da 18 godina nikad nitko sa mnom nije razgovarao. I velim, ne smijete biti takvi, morate buditi brigo o svojim zatvorenicima. Svaki referent ima 10, 20, 30 ljudi. Trebate razgovarati s njima. Trebate im posvetiti vremena. Jer čemu onda ovaj fakultet i sve, ako vas služba osiguranja pretvori u poštara? “Ja dobar dan, dobili ste pismo.” I to je sve koje ti dobiješ od referenta. Dobro, ja to malo karikiram, ali vjerujte mi da je to u osnovi tako.

Petra Oršulić i Brankica Ledinski

TESTIMONIES OF FORMER PRISONERS

“I don’t know anyone who came out of prison better.”

Within the prison system, inmates can receive an education, learn various trades, and even acquire hospitality skills, yet after release it is difficult to apply them. We explore what prevents former prisoners from finding employment and why they return to old habits.

Brankica Ledinski and Petra Oršulić

That social stigma is not the only barrier to the rehabilitation of former prisoners was confirmed by the interlocutors who chose to speak about their experiences in the prison system.

“I don’t know anyone who came out of prison without struggling, or who was helped by the state. Or helped by prison. I don’t know anyone who came out better,” says a former prisoner who served two separate sentences.

We examined how rehabilitation functions within the Croatian prison system, what institutions say about it, and how it is implemented in practice. We spoke with five former prisoners and, through their stories, gained insight into the system itself.

Opportunities Behind Closed Doors

First, it is important to distinguish between a jail and a penitentiary. In jail, sentences of up to six months are served, or inmates who have up to six months remaining. Penitentiaries exist in three types—closed, semi-open, and open—and place greater focus on rehabilitation and resocialization. There, inmates go through various programs depending on their classification. Basic education is organized and supervised work is enabled in accordance with the institution’s capacities.

The Prison Administration and Probation Service add that there are limitations on inmate work depending on the assessed security risk and the individual’s health condition.

“For the purpose of rehabilitation and resocialization, inmates are engaged in producing items from various materials, agricultural production, performing physical, intellectual, and technical assistance tasks, all under the supervision of vocational instructors,” they state.

Our interlocutors emphasized the importance of physical activity and voluntary work, which helped them divert their thoughts from daily prison life.

One interlocutor described Bjelovar Prison as the best of the three institutions where he served time. After earning trust, he painted courtrooms and performed outdoor tasks. He spent a year and a half in Zagreb Prison, working in the kitchen during the final five months. “You feel better, you work from morning to evening, you shower and go to sleep,” he says.

Compensation for prison work is determined according to job category, with coefficients ranging from 0.5 to 1.0. One female interlocutor worked from her first day of serving her sentence, initially in the bakery where wages were highest. After mandatory savings deductions, she received 720 kuna for a full month of work.

The prison system prepares inmates for release through an individualized sentence execution program. The warden determines placement, work, leisure activities, special procedures (mandatory addiction treatment, social, psychological and psychiatric assistance, group and individual work), vocational training, contact with the outside world, privileges, security measures, and a release preparation program. The program is adjusted according to the inmate’s behavior and circumstances during sentence execution.

The Effects of Rehabilitation Within the System

In practice, however, what is written on paper is not always followed. Much depends on the individual.

Angel Andonov was sentenced at the age of 43 to a long-term prison sentence for drug trafficking. Although during 18 years of imprisonment he showed remorse and changed his behavior, his formal rehabilitation takes effect only 20 years after completing his sentence, when he will be in his eighties.

“It is devastating that in 18 years, in seven prisons, not one official ever said: ‘Andonov, sit down. After five, ten, fifteen, eighteen years, what do you think about what you did?’” he says. A treatment counselor explains that due to a shortage of professional staff, prisons do not have enough psychologists, and support is provided by treatment officers. In urgent cases, inmates are transported to psychiatric facilities.

The Prison Administration states that the goal after serving a sentence is to ensure as stable a transition as possible from prison into the community and to reduce the risk of reoffending. After release, further psychosocial support depends on individual needs and available community resources.

Andonov claims that no one asked him about his plans or living conditions upon release.

“There is no rehabilitation there. You either change yourself or you don’t. That’s why recidivism is high. How do they know I’ve changed if no one ever talked to me?” he asks.

Another anonymous interlocutor adds: “All those rules meant for the public don’t apply inside.”

On the other hand, a highly educated former inmate who spent two years in Požega Penitentiary highlighted the positive influence of treatment counselors. Educational programs on beekeeping, parenting, and anger management helped her during rehabilitation.

The Fight Against Stigma

One interlocutor recounts being rejected for employment three times because employers discovered media reports about his past.

“It’s uncomfortable. It’s hard to return to where you were. Anyone could type my name into a search engine and see what I did in 2005 or 2006,” he says.

Another former inmate lost his job as a school caretaker when a new principal terminated his contract because of his criminal record. A female interlocutor experienced something similar when a promised managerial position was not reinstated after her release.

One former prisoner emphasizes: “I really wanted to work honestly, driving bread deliveries at three in the morning. But someone would always show up and say: he was in prison.”

Former prisoners may invoke the “right to be forgotten” under the General Data Protection Regulation and request removal of certain online information. Attorney and media law expert Vesna Alaburić explains that such requests are often accepted if there is no longer a legitimate public interest in maintaining unrestricted access to the information.

Positive Examples

A positive example is the humanitarian organization “Zajednica Susret,” which employs former prisoners.

“Employment confirms successful resocialization and return to an active social role. Working in a supportive environment strengthens personal recovery and a sense of responsibility,” says Miroslava Rožanković.

A treatment counselor advises former prisoners to: – Realistically assess their abilities and limitations. – Set small, achievable goals. – Maintain a work routine. – Carefully choose their social environment. – Seek professional support if difficulties arise.

Systemic changes are happening, though slowly. While positive examples exist, many questions remain unanswered. After speaking with former prisoners and professionals, it is clear that rehabilitation and resocialization are not universal. However, the concrete reasons for these differences remain insufficiently explained.

Brankica Ledinski and Petra Oršulić

ISPOVIJESTI BIVŠIH ZATVORENIKA

„Ja nikog ne znam da je izašao bolji iz zatvora”

Autorice: Brankica Ledinski i Petra Oršulić

Da stigma društva nije jedina koja ne doprinosi rehabilitaciji bivših zatvorenika potvrdili su nam sugovornici koji su odlučili progovoriti o svojim iskustvima u zatvorskom sustavu.

„Ja ne znam da je netko izašao iz zatvora, da se nije namučio, ili da mu je država pomogla. I da mu je zatvor pomogao. Ja nikog ne znam da je izašao bolji iz zatvora”, priča nam bivši zatvorenik koji je dva puta boravio u zatvorskom sustavu.

Istražile smo kako točno rehabilitacija u hrvatskom zatvorskom sustavu funkcionira, što kažu institucije te kako se ona provodi u praksi. Razgovarale smo s ukupno petero bivših zatvorenika i kroz njihove priče ušle u zatvorski sustav.

Mogućnosti iza zatvorenih vrata

Prvo je važno razlučiti dvije stvari – razliku između zatvora i kaznionice. U zatvoru svoju kaznu odslužuju osobe osuđene na kaznu zatvora do šest mjeseci, ili im je preostalo za odslužiti šest mjeseci kazne, dok kaznionica postoji u tri tipa (zatvoreni, poluotvoreni ili otvoreni) i veći je fokus na rehabilitaciji i resocijalizaciji zatvorenika. Tamo zatvorenici prolaze različite programe, ovisno o skupini zatvorenika kojoj pripadaju. Organizirano je osnovno obrazovanje te je omogućen nadziran rad u skladu s mogućnostima kaznionice.

Iz Uprave za zatvorski sustav i probaciju dodaju da postoje ograničenja za rad zatvorenika ovisno o procjeni sigurnosnog rizika i zdravstvenog stanja pojedine osobe.

“U svrhu rehabilitacije i resocijalizacije zatvorenici su angažirani u izradi predmeta od različitih materijala, proizvodnji poljoprivrednih proizvoda, obavljanju fizičkih, intelektualnih i pomoćno-tehničkih poslova i to sve pod nadzorom strukovnih učitelja”, govore nam iz Uprave za zatvorski sustav i probaciju.

Osobit značaj naši sugovornici pridavali su upravo fizičkoj aktivnosti i dobrovoljnom radu koji su im odvraća misli od svakodnevice.

Od tri zatvorska sustava u Hrvatskoj u kojima je jedan sugovornik boravio, Zatvor u Bjelovaru opisuje kao najbolji jer je tamo, nakon što je stekao povjerenje, osim krečenja sudskih prostorija obavljao i vanjske radove. U Zatvoru u Zagrebu boravio je godinu i pol dana, a posljednjih pet mjeseci radio je u kuhinji. „Bolje se osjećaš, radiš od jutra do navečer, otuširaš se i legneš spavat“, izjavljuje naš sugovornik.

Visina naknade za rad zatvorenika utvrđuje se prema skupini poslova koje obavljaju, a koeficijenti variraju od 0,5 do 1,0. Naša je sugovornica od prvog dana odsluživanja kazne radila. Najprije u pekarnici gdje su plaće bile najviše. Za odrađen puni mjesec, nakon što joj se odbila obavezna štednja, plaća je iznosila 720 kuna.

Zatvorski sustav priprema zatvorenike za neposredni izlazak iz zatvora. Upravitelj zatvora/kaznionice donosi tzv. pojedinačni program izvršavanja kazne zatvora kojim se utvrđuju smještaj na odjel, rad, korištenje slobodnog vremena, posebni postupci (obvezno liječenje od ovisnosti, socijalna, psihološka i psihijatrijska pomoć, skupni i pojedinačni rad), strukovno usavršavanje i izobrazba, dodir s vanjskim svijetom, pogodnosti, posebne mjere sigurnosti i program pripreme za otpust te pomoći nakon otpusta. Program izvršavanja mijenja se u skladu sa zatvorenikovim ponašanjem te uspješnosti izvršavanja pojedinačnog programa i okolnostima koje mogu nastupiti tijekom izvršavanja kazne. Od zatvorenika se traži aktivno sudjelovanje u programu izvršavanja kazne (Priručnik za zatvorenike, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske).

Učinci rehabilitacije i resocijalizacije unutar sustava

Međutim, praksa ne slijedi uvijek ono na papiru. Mnogo toga ovisi i o pojedincu. Angel Andonov, u 43. godini je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora zbog preprodaje droge. Iako je tijekom 18 godina, koliko je bio lišen slobode, pokazao pokajanje i promijenio svoje ponašanje, njegova rehabilitacija stupa tek nakon 20 godina od dana izdržane kazne dugotrajnog zatvora kada će biti u 80-ima. Više o svom iskustvu ispričao nam je u intervjuu.

“Poražavajuće je da sa mnom u 18 godina, koliko sam proveo u zatvoru, nikad niti jedan referent u sedam zatvora koje sam promijenio nije rekao: ‘Dajte, Andonov, sjedite. Što vi sad nakon jedne vremenske distance od 5, 10, 15, 18 godina, mislite o svom djelu?’”, prepričava Angel Andonov.

Do informacija o rehabilitaciji i resocijalizaciji unutar zatvorskog sustava došle smo putem neslužbenih kanala, nakon što smo se više puta obratile Upravi za zatvorski sustav i probaciju i odgovore čekale više tjedana.

Savjetnica za tretman koja želi ostati anonimna pojašnjava da zbog nedostatka stručnih djelatnika, kaznionice i zatvori nemaju otvorena radna mjesta psihologa, nego im pomoć pružaju povremeno, u skladu s mogućnostima koje su premale, savjetnici za tretman (socijalni radnici, socijalni pedagozi i psiholozi). U hitnim slučajevima zatvorenike se odvozi na razgovor sa psihijatrom u nadležnu ili u zatvorsku bolnicu.

Kad smo napokon dobile odgovor Iz Uprave za zatvorski sustav i probaciju u njemu je navedeno da je cilj po odsluživanju kazne zatvora osigurati što stabilniji prijelaz iz zatvorskog sustava u zajednicu te smanjiti rizik ponovnog počinjenja kaznenog djela.

„Nakon otpusta, nastavak psihosocijalne i druge stručne pomoći ovisi o individualnim potrebama i spremnosti osobe te dostupnim resursima u zajednici. U slučajevima kada je izrečena uvjetna osuda uz zaštitni nadzor ili sigurnosna mjera, probacijska služba može pratiti izvršavanje obveza i surađivati s nadležnim službama u zajednici“, ističu u odgovoru.

Angel Andonov nam pak govori kako ga o tadašnjem stanju, kao ni ima li ikakve uvjete ili plan po izlasku na slobodu, nitko nijednom nije pitao kada je kaznu odslužio, iako su, između ostalog, i to teme koje iz zatvorskog sustava naglašavaju kao dio pripreme zatvorenika za otpust i reintegraciju u zajednicu.

“Tamo rehabilitacije nema. Ti se sam mijenjaš ili se ne promijeniš. I zato je taj recidiv visok. Na temelju čega oni znaju da sam se ja promijenio, da ja razmišljam drugačije, kad nikad nitko sa mnom nije obavio razgovor”, pita Andonov, dok jedan od sugovornika koji je htio ostati anoniman ističe: “Sva ta neka pravila koja su za javnost, ne vrijede unutra.“

S druge pak strane, naša visokoobrazovana sugovornica koja je u Kaznionici u Požegi provela dvije godine, ističe pozitivan utjecaj koji su na nju imali savjetnici za tretman. Za jednu od savjetnica kaže da je njezin – anđeo čuvar. Osim redovitog obavljanja posla i razgovora sa zaposlenicima zatvorskog sustava, u rehabilitaciji su joj pomagale i aktivnosti poput edukacije o pčelarstvu, roditeljstvu, kontroli bijesa itd.

Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske probaciju opisuje kao uvjetovanu i nadziranu slobodu počinitelja kaznenog djela. Službenici probacije usmjereni su na resocijalizaciju osuđenika, smanjenje rizika od počinjenja novog kaznenog djela te zaštitu društvene zajednice.

Jedan od trojice anonimnih sugovornika, opisuje da su mu u rehabilitaciji najviše pomogli razgovori koje je vodio s dodijeljenim službenikom probacije tek po izlasku. “To mi je bilo korisnije nego šest mjeseci zatvora”, ističe.

Da nemaju svi jednaka i pozitivna iskustva s uredom za probaciju, potvrđuje nam Angel Andonov prepričavajući svoj prvi razgovor s dodijeljenim djelatnikom nakon izlaska iz kaznionice: “‘Jeste na istom broju telefona? ‘Jesam.’ Jeste na istoj adresi? ‘Jesam.’ Vidimo se za mjesec dana, I ja prvi put kad sam došao, ja nisam vjerovao.”

“Nedostajalo je da ti netko objasni kako napisati žalbu. Niti znaš jesi dobro napisao ili nisi, otpile te odmah. Imaš neka pravila zatvora, a na kraju te samo odbace”, objasnio je bivši zatvorenik, dok je drugi dodao da je potrebna pravna stručna pomoć za one koji nemaju novca platiti odvjetnika.

Upravo time bavi se Angel Andonov u udruzi Angelus Custos čiji je osnivač i tajnik. Cilj je udruge, koja djeluje na području Republike Hrvatske, pomoći bivšim zatvorenicima i ovisnicima u uspješnoj integraciji u društvo i tržište rada. Osim što je osnovao udrugu u Hrvatskoj, Angel Andonov prepoznat je i na europskoj razini, pa je postao ambasador udruge RESCALED koja djeluje u dvadeset europskih zemalja – u Albaniji, Austriji, Belgiji, Hrvatskoj, Češkoj, Estoniji, Finskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Irskoj, Italiji, Kosovu, Malti, Nizozemskoj, Norveškoj, Portugalu, Rumunjskoj, Slovačkoj, Španjolskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. U svakoj od ovih zemalja, članovi, veleposlanici i partnerske organizacije na svoj način doprinose provedbi pritvorskih domova.

“RESCALED smatra da bi se kazna izvršavanja zatvora trebala vršiti u tim, oni to zovu detention house, to su zatvorske kuće u kojima bi bilo najviše 50-ak zatvorenika, koje bi trebale biti uklopljene u zajednicu, koje bi trebali biti međusobno različite, tako da bi se sad vi prema svojim karakteristikama mogli upustiti u jednu kuću gdje bi mogli ispuniti svoj puni potencijal. Ja sam bio u Češkim Budejovicama, u jednoj od njih i bio sam impresioniran. Tamo zatvorenici, na primjer, svi rade kod vanjskih poslodavaca, spavaju u kući, imaju jednaku plaću kao i radnici izvana, odvajaju od svog novca za hranu, plaćaju režije u kući i mogu koristiti sve usluge koje koriste i ostali stanovnici. U razvijenim državama, to postoji i to funkcionira. Kod nas će to vrlo teško zaživjeti”, opisuje Angel Andonov.

Borba protiv stigme

Rješenje rehabilitacije ne bi trebalo vrijediti jednako za sve, a više o tome približava nam savjetnica za tretman: “Dok zakonski rok osigurava jednakost pred zakonom i pravnu sigurnost, on ne može u potpunosti obuhvatiti individualne razlike među počiniteljima kaznenih djela, njihove osobne okolnosti, ponašanje tijekom izvršavanja sankcije te stvarni stupanj resocijalizacije.” S druge strane, nastavlja dalje savjetnica za tretman, važno je naglasiti da individualizacija ne bi smjela dovesti do proizvoljnosti ili nejednakog postupanja. Eventualno odstupanje od propisanih rokova trebalo bi biti uz odgovarajući nadzor jasno normirano, temeljeno na objektivnim kriterijima i stručnoj procjeni.

Jedan od sugovornika prepričava da kad je nakon izvršavanja kazne zatvora odlučio potražiti posao, odbijen je tri puta jer su poslodavci putem medijskih članaka dobili uvid u njegovu prošlost.

“Neugodno ti je, jednostavno ti se teško više vratiti gdje si bio. Ja sam imao poprilične probleme, jer je taj moj slučaj bio medijski popraćen, i sve tamo do 2019. godine kad bi se ukucalo moje ime na internet, svaki kreten ovoga svijeta bi mogao vidjeti šta sam ja radio tamo 2005., 2006.”, priča nam.

On je potom posao ponovno pronašao nezakonitim putem i time ušao u začarani krug iz kojega je izazovno izići.

Drugi sugovornik zaposlio se kao domar u osnovnoj školi za vrijeme mandata jednog ravnatelja. Međutim, nakon dolaska novog ravnatelja, ugovor mu je prekinut upravo zbog njegove prošlosti. Slično se dogodilo i našoj sugovornici koja je bila je zaposlena na funkciji poslovođe. Obećano joj je isto radno mjesto nakon izlaska iz kaznionice, ali se to nije dogodilo iako kazneno djelo koje je počinila nije imalo veze s krađom ili pronevjerom novca.

Jedan od bivših zatvorenika naglašava pak da je stigma okoline i dalje velika, čak i u gradovima: “Stvarno sam htio raditi pošteno i to poslove koje nitko nije htio. Po noći u 2-3 ujutro voziti kruh. Uvijek bi se pojavio netko tko me zna, ili neki rođak, sestra - e, on je bio u zatvoru, on je... I ono, tako da sam u jednom trenutku baš odustao.”

Bivši zatvorenici, kao i bilo koja osoba koja smatra da zbog određenih medijskih natpisa, koji danas nisu relevantni za njegov život i na neki način mu onemogućuju napredovanje, mogu se pozvati na pravo na zaborav regulirano Općom uredbom o zaštiti osobnih podataka i pomoću njega zatražiti uklanjanje određenih podataka dostupnih putem internetskih pretraživača.

“U pravilu se radi o točnim informacijama pravosudne naravi, za koje je osnovano smatrati da zbog proteka vremena više ne postoji javni interes da ostanu neograničeno dostupne svima te da je s obzirom na sve okolnosti pravo pojedinca na zaštitu osobnih podataka i privatnosti važnije od javnog interesa da informacije i dalje ostanu dostupne”, pojašnjava odvjetnica i stručnjakinja za medijsko pravo Vesna Alaburić.

Zahtjevi za uklanjanje spornih informacija, nadalje navodi Vesna Alaburić, relativno često se prihvaćaju ako nije riječ o javnim osobama i ako je zbog proteka vremena osnovano smatrati da ne postoji valjano opravdanje da sporni sadržaj ostane dostupan u nepromijenjenom obliku.

“U nekim se slučajevima zahtijeva anonimizacija, bez drugih intervencija u medijski sadržaj. Kao i slučaju povrede drugih ljudskih prava konačnu odluku donosi sud, vodeći računa o testu razmjernosti i nužnosti da se uspostavi pravilna i pravična ravnoteža između sukobljenih ljudskih prava na zaštitu osobnih podataka i na slobodu izražavanja”, dodaje.

Pozitivni primjeri za snalaženje bivših zatvorenika

Pozitivan primjer iz prakse je humanitarna organizacija “Zajednica Susret” koja se bavi tretmanom ovisnosti o drogama, alkoholu, kocki i drugim oblicima ovisnosti i zapošljava bivše zatvorenike.

“Zaposlenje unutar naše organizacije za operatere koji su ranije bili u zatvorskom sustavu ima iznimnu važnost jer predstavlja potvrdu uspješne resocijalizacije i povratka aktivnoj društvenoj ulozi. Rad u strukturiranom i podržavajućem okruženju dodatno učvršćuje njihov osobni oporavak, jača osjećaj odgovornosti i pripadnosti te im omogućuje da vlastito iskustvo pretvore u smislen i društveno koristan rad”, ističe Miroslava Rožanković iz te nevladine i neprofitne udruge.

Nadalje naglašavaju snažan motivacijski učinak koji bivšim zatvorenicima pruža priliku da budu prepoznati po svojim kompetencijama i doprinosu, a ne po prošlim greškama, što pozitivno utječe na njihovu profesionalnu stabilnost i dugoročno zadržavanje u procesu oporavka.

„Ne postoji univerzalan savjet koji bi se mogao primijeniti na sve osobe nakon izlaska iz zatvorskog sustava, jer svaki zatvorenik ima različite životne okolnosti, potrebe, rizike i resurse“, podcrtavaju iz Uprave za zatvorski sustav i probaciju.

Međutim, savjetnica za tretman bivšim zatvorenicima po izlasku iz zatvora ili kaznionice poručuje sljedeće:

Važno je realno sagledati vlastite mogućnosti i ograničenja. Povratak u zajednicu često nosi stres, osjećaj nesigurnosti i stigmatizaciju, zbog čega je preporučljivo potražiti stručnu podršku ako se pojave poteškoće u nošenju s emocijama, frustracijom ili iskušenjima.
Postavljanje malih, ostvarivih ciljeva, osobito u području zapošljavanja, obrazovanja i svakodnevne strukture vremena.
Redovite obveze i radna rutina značajno smanjuju rizik povratka starim obrascima ponašanja.
Posebnu pozornost treba posvetiti odabiru socijalnog okruženja.
Održavanje odnosa s osobama koje podržavaju zakonit i stabilan način života, kao i distanciranje od rizičnih kontakata.

Sustavne promjene sporog su do umjerenog tempa, ali ipak se događaju. Iako smo istaknule neke pozitivne primjere iz prakse, mjesta za napredak itekako ima u svim sferama. Suradnja sa Upravom za zatvorski sustav i probaciju je ostvarena, ali uz nepoštivanje zadanih rokova. Mnoga pitanja poput zašto je rad zatvorenika neoporeziv ili zašto rad u zatvorskom sustavu ne ulazi u radnu knjižicu ostaju neodgovorena iako bi odgovori pružili potpunu sliku.

Nakon razgovora s ljudima unutar sustava, formalno i neformalno, kao i bivšim zatvorenicima i zatvorenicom, dolazimo do zaključka da njihov tretman i njihova rehabilitacija te resocijalizacija nisu univerzalne, ali nemamo konkretne uzroke zbog čega je to tako.

Brankica Ledinski i Petra Oršulić

Women’s Homelessness in Croatia Is a Systemic Failure

“How is it possible that in a city that finances shelters and social services, two women sleep on a bench for months and no one manages to help them?”

Stella Pin and Vanesa Lukačin

On a bench in front of the Workers’ Hall in central Zagreb, two women slept for months. One older, visibly in poor health; the other younger and withdrawn, reluctant to communicate. Passersby saw them every day. Temperatures dropped, but their situation did not change.

Their story was reported by the portal Women in Adria after the Independent Trade Unions of Croatia appealed to the relevant institutions regarding women spending nights outdoors. A journalist went into the field, spoke with institutions, and tried to answer a simple yet disturbing question: how is it possible that in a city that finances shelters and social services, two women sleep on a bench for months and no one manages to help them?

This case is not only about two women; it opens a broader issue of women’s homelessness in Croatia, an experience that is less visible, less recognized, and significantly more dangerous than men’s homelessness, especially regarding safety.

How Many Homeless People Are There in Croatia?

There is no precise answer. No one systematically counts them.

The Croatian Homeless Network estimates that there are around 2,000 absolutely homeless people in Croatia, while according to the European typology of homelessness and housing exclusion, up to 10,000 people in Croatia live in insecure and inadequate housing conditions. It is unclear whether these figures refer only to Zagreb or the entire country. An additional problem is people living in squats, who are not officially recognized as homeless in Croatia.

Squatting is not legally recognized as a specific term in Croatia; it is treated as unauthorized occupation of property. As a result, some homeless people remain outside official records and the assistance system.

Across Croatia, there are around 14 shelters and overnight accommodations with approximately 420 beds in total, about 150 of which are in Zagreb, according to the Croatian Homeless Network. Day shelters operate only until 4 p.m. Overnight shelters operate from 7 p.m. to 9 a.m., with last entry at 9 p.m. Accommodation is not guaranteed; one must arrive early to secure a bed.

The City of Zagreb has also issued appeals for the care of homeless people during cold weather and listed all accommodation capacities in Zagreb and its surroundings. “Considering we have just over 430 beds for homeless people in overnight shelters, we are talking about an amount that is not a big expense. That is half of Plenković’s salary for all of them,” said Mile Mrvalj from the association Fajter last year for N1.

Interviews at Dom Nade – First-Hand Insight

At Dom Nade, a half-day shelter for homeless people in Zagreb, we spoke with social worker Matea Ovčar and co-manager Kristina Banovac. Dom Nade was founded in 2012. Users can maintain personal hygiene, wash laundry, eat cookies, drink coffee and tea, and participate in activities, education, and projects.

One project is “Cinema and Popcorn,” where users attend cultural events. Others include “Let’s Bridge Misinformation” and “Challenges and Opportunities.” Banovac explained that it is essentially a social mentoring service aimed at motivating users toward lifestyle changes and improving employability, including assistance with job applications and writing résumés. The home is financed by the City of Zagreb.

However, both workers emphasize the issue of women’s homelessness: lack of accommodation, insufficient safety, limited hygiene options. “Regarding women, it is clearly much harder for them to be on the street than for men. There are numerous safety reasons. Women are physically weaker and it is very difficult for them to maintain hygiene. That is why we always try to have sanitary pads, wet wipes, and everything they need,” Banovac explained.

Healthcare is also a major issue because most users lack health insurance. There are no standard communities exclusively for women. Even in Kosnica, capacity for women is limited. In the shelter in Sesvetski Kraljevec, women are not accepted at all unless the situation is extremely dangerous.

The main cause of women’s homelessness, they observe, is domestic and partner violence. Even if women find short-term refuge in safe houses, after the allowed period ends, they often return to the streets. Besides housing, employment ability and documentation are problems. Many lack the necessary documents required for employment.

They shared a positive example of a woman who found employment. She now works successfully as a housekeeper during an extended season and is praised by her supervisors. The home continues to support her even after employment.

A User’s Experience

A user shared her experience of ending up on the street after a long relationship. The house and business were registered in the man’s name. “You practically have nothing,” she said. Although she has documents and a work permit, accommodation and employment remain problems.

She has been on the street for nearly a year but has serious plans. At Dom Nade she finds safety, warmth, food, and rest. She had negative experiences in shelters and prefers to find other sleeping arrangements.

She dreams of becoming a ship captain and says her ambitions and love of culture motivate her to continue.

The Law That Does Not See the Difference

The main legal framework regulating homelessness is the Social Welfare Act. It defines a homeless person as someone without housing and resources, regardless of gender. On paper, everyone is equal. In practice, they are not.

The law does not recognize gender-specific aspects of homelessness, although research clearly documents them. Studies show that homeless women face greater risk of sexual violence, exploitation, health issues, and stigmatization. Despite this, unless formally recognized as victims of domestic violence, women do not have access to safe houses and are directed to mixed shelters or left on the streets.

The system presents itself as “gender neutral,” but this approach ignores real inequalities and deepens injustice.

Safety: The Key Difference

Research shows women are less likely to sleep visibly on the street, not because they have more options, but because public spaces are more dangerous for them.

To protect themselves, homeless women attempt to remain invisible: choosing hidden sleeping places, maintaining appearance, concealing signs of homelessness. Men are more visible in public space.

Women face:

fear of sexual harassment and assault
menstrual hygiene challenges
greater health risks
association with prostitution
shame, isolation, distrust of institutions

In shelters, women often share rooms with men, face verbal and physical violence, have fewer psychosocial services, and may not be allowed visits from children.

The Istanbul Convention

Croatia ratified the Istanbul Convention in 2018, obligating the state to provide safe accommodation and specialized support to women at risk of violence. The right to protection is not conditioned exclusively on formal reporting of violence.

Homeless women are exposed to daily risk. If access to safe houses is denied because violence was not formally reported, it raises questions about whether the Convention is implemented according to its purpose.

Mental Health

Mental health issues are highly prevalent among homeless populations. According to a 2024 meta-analysis in JAMA Psychiatry, 44% have substance use disorders, 26% antisocial personality disorder, 19% major depression, 8% bipolar disorder, and 7% schizophrenia. Long-term exposure to insecurity increases trauma and chronic stress.

Refusal of help, such as in the case of the two women at the Workers’ Hall, may not be free choice but a consequence of deteriorated mental health.

While the City of Zagreb finances shelters, day centers, meals, and medical examinations, these measures primarily address basic needs. They do not resolve the core issue of women’s safety in homelessness. There is no clearly defined, permanent, safe housing alternative for homeless women who are not formally recognized as victims of violence.

Invisible Among the Invisible

Women’s homelessness in Croatia remains marginal. Women are less visible in statistics and media. Their experiences are often hidden for self-protection but also institutionally, due to lack of adapted policies.

The case of the two women in central Zagreb is not about “non-cooperation.” It reflects a system that withdraws when situations do not fit administrative frameworks.

Stella Pin and Vanesa Lukačin

Beskućništvo žena u Hrvatskoj sustavni je propust

„Kako je moguće da u gradu koji financira prihvatilišta i socijalne usluge dvije žene mjesecima spavaju na klupi i da im nitko ne uspijeva pomoći?“

Autorice: Stella Pin i Vanesa Lukačin

Na klupici ispred Radničkog doma u središtu Zagreba mjesecima su spavale dvije žene. Jedna starija, vidno lošeg zdravlja, druga mlađa i nesusretljiva, nesklona komunikaciji. Prolaznici su ih viđali svakodnevno, temperature su padale, a njihova se situacija nije mijenjala.

O njihovoj priči pisao je portal Women in Adria, nakon što je Savez samostalnih sindikata Hrvatske uputio apel nadležnim institucijama zbog žena koje noći provode na otvorenom. Njihova novinarka izašla je na teren, razgovarala s institucijama i pokušala doći do odgovora na jednostavno, ali uznemirujuće pitanje: kako je moguće da u gradu koji financira prihvatilišta i socijalne usluge dvije žene mjesecima spavaju na klupi i da im nitko ne uspijeva pomoći?

Ovaj slučaj ne govori samo o dvjema ženama, već otvara šire pitanje ženskog beskućništva u Hrvatskoj, iskustva koje je rjeđe vidljivo, slabije prepoznato i znatno rizičnije od muškog, osobito kada je riječ o sigurnosti.

Koliko uopće ima beskućnika u Hrvatskoj?

Na to pitanje ne postoji točan odgovor. Nitko ih sustavno ne broji.

Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje da se u Hrvatskoj nalazi oko 2000 apsolutnih beskućnika, dok prema europskoj tipologiji beskućništva i stambene isključenosti čak 10 tisuća ljudi u Hrvatskoj živi u nesigurnim i neadekvatnim uvjetima stanovanja. Nije jasno odnose li se te brojke samo na Zagreb ili cijelu zemlju, a dodatni problem predstavljaju ljudi koji žive u skvotovima jer se oni u Hrvatskoj službeno ne priznaju kao beskućnici.

Skvotiranje u Hrvatskoj nije zakonski prepoznato kao poseban pojam, već se tretira kao neovlašteno zauzimanje imovine. Posljedica toga je da dio ljudi bez doma ostaje izvan službenih evidencija i sustava pomoći.

U cijeloj Hrvatskoj postoji oko 14 prihvatilišta i prenoćišta, s ukupno približno 420 mjesta, od čega je oko 150 u Zagrebu, kako navodi Hrvatska mreža za beskućnike. Dnevna prihvatilišta rade samo do 16 sati. Prihvatilišta rade i noću, ali od 19 sati do 9 sati ujutro, dok je zadnji ulazak u 21. Smještaj također nije garantiran, već je potrebno doći što ranije kako bi se zauzeo ležaj za tu noć. Službena stranica grada Zagreba također je podijelila apel za zbrinjavanje beskućnika u hladnim uvjetima ove zime te navela sve smještajne kapacitete u Zagrebu i okolici. „S obzirom da imamo svega nešto više od 430 kreveta za beskućnike u prenoćištima, govorimo o iznosu koji nije neki veliki trošak. To je pola Plenkovićeve plaće za sve njih“, izjavio je prošle godine Mile Mrvalj iz udruge Fajter za N1.

Intervjui u Domu nade – uvid u situaciju iz prve ruke

Dolaskom u Dom nade, poludnevni boravak za beskućnike u gradu Zagrebu, imali smo priliku porazgovarati sa socijalnom radnicom Mateom Ovčar te suvoditeljicom doma Kristinom Banovac. Dom Nade, kako su rekle, osnovan je 2012. U sklopu doma, korisnici mogu obaviti osobnu higijenu, oprati rublje, pojesti kekse, popiti kavu i čaj te sudjelovati u akcijama, edukacijama i projektima. Neki od projekta upravo su „Kino i kokice“ gdje s korisnicima odlaze na kulturna zbivanja, zatim „Premostimo neinformiranost“ i „Izazovi i prilike“. „Zapravo, radi se o usluzi socijalnog mentorstva gdje se korisnike motivira na bilo kakve promjene - na promjene stila života, u svrhu poboljšanja kvalitete njihovog života i zapravo je naglasak na podizanju njihove zapošljivosti, pomoć prije zapošljavanju, za pisanje životopisa, sve nekako u tom smjeru“, objasnila je Banovac i nadodala kako se Dom financira kroz grad Zagreb koji sukladno tome financira i projekte.

Ipak, ono što obje zamjećuju upravo je problem beskućništva kod žena. Manjak smještaja, nedovoljna sigurnost, ograničena mogućnost održavanja higijene – sve su to problemi beskućništva koji posebno pogađaju žene. „Inače, što se tiče žena, njima je, jasno, puno teže biti na ulici nego muškarcima, tu su brojni i sigurnosni razlozi. Žene su i slabije i jako im je teško održavati higijenu. Zato mi nastojimo da ovdje uvijek imamo uloške, vlažne maramice i sve što im je potrebno“, objasnila je Banovac. Zdravstvena zaštita, primijetile su, predstavlja izniman problem jer većina korisnika nema zdravstveno osiguranje. „Nema nekakve standardne zajednice od tog tipa isključivo za žene. Čak i u Kosnici imaju nekakav, ako se ne varam, smanjen kapacitet za žene. A u prihvatilištu, u Sesvetskom Kraljevcu, uopće ne prihvaćaju žene. To baš mora biti neka jako opasna situacija da bi ih prihvatili“, nadodala je Ovčar.

Glavni razlog beskućništva kod žena zamjećuju da je upravo obiteljsko i partnersko nasilje. Ako i pronađu kratkoročni spas u sigurnoj kući, nakon isteka roka, ponovno se pronalaze na cesti. Osim osiguranog smještaja, problem predstavlja i radna sposobnost te dokumentacija. Uz svu edukaciju, nadodaju, problem predstavlja manjak papira i dokumenata koje bi korisnice mogle priložiti pri zapošljavanju.

Ipak, u cijeloj su nam priči izdvojile i pozitivan primjer korisnice koja se uspjela zaposliti. „Pa evo, jedan primer, baš jedne žene koja je dosta vremena dolazila k nama. Uspješno radi na produženoj sezoni. To je baš jedan od primjera žene koja je baš izašla iz te situacije. Jako puno radi. Jako je hvaljena od svojih šefova, kao dobra radnica. Radi kao sobarica. Tako da, to je jedan baš pozitivan primjer. […] Dugo vremena je dolazila. Isto se puno s njom radilo. […] Ali mi pružamo ono pomoć i nakon zapošljavanja. Još mogu dolaziti po bilo kakvu pomoć“, objasnila je Banovac.

Osim s radnicama Doma, svoje je iskustvo s nama podijelila i korisnica. Pronašla se na ulici nakon dugogodišnje veze. „Bez stvari, bez svega. Samo ste ispred kuće i nemate kaj. Zato što kuća je pisana na muškarca. Firma je pisana na muškarca. I tako dalje. Praktički nemate ništa“, objasnila nam je. Iako ima dokumente i radnu dozvolu, problem joj predstavlja smještaj i nemogućnost pronalaska posla. „Ja sam već praktički godinu dana na ulici. Ali, imam ozbiljne planove. Ali gdje? Kako? To je ozbiljno teško. To se teško može opisati. [...] Treba nekako riješiti situaciju, ali čovjek ima više komplikacija u životu“, istaknula je. U Domu pronalazi sigurnost i vrijeme u danu kada se može odmoriti. Smatra kako joj je pomogao snaći se u gradu i kako prima sve ono što joj je najbitnije – od sigurnosti do topline i hrane. U prihvatilištima pak nije imala dobra iskustva te se za smještaj radije snalazi na drugim mjestima. „To je stari san. Ali taj mi je cijeli... cijeli život u glavi. Ja bi strašno htjela voziti brod“, podijelila je s nama i istaknula kako ju ambicije, snovi i želja za normalnim životom motivira da nastavi dalje i bude ustrojna. S nama je razgovarala i o kulturi za koju kaže da joj je spasila život te i u njoj pronalazi dašak nade i motivacije.

Od drugih prihvatilišta nismo dobili povratne odgovore. Caritas nam se povratno javio s objašnjenjem zašto ne zaprimaju žene. „Primamo isključivo muškarce jer je tako Caritas odredio. Prije 10 godina je preseljeno u sadašnju kuću koja je prenamijenjena. Prije, kao niti sada ne postoje uvjeti za primanje oba spola jer mora postojati posebni sanitarni čvor za žene, kao i posebni ulaz, kat i spavaonice”, objasnili su nam iz Caritasa te nadodali kako su upravo ograničeni financiranjem. Kuća u kojoj se trenutno nalaze nije niti namijenjena za prihvatilište, već se radi o poklonjenoj imovini strane vlasnice kuće. “Kako se radi o već potpuno izgrađenoj kući, a uz ne veliku mogućnost financiranja, određeno je tako da će se i dalje primati isključivo muške osobe”, objasnili su.

Zahtjeva za ženski smještaj u suštini je puno manje. To se pak može povezati s činjenicom da se žene pribojavaju prihvatilišta i zbog svoje sigurnost biraju manje napučena mjesta za spavanje. “Također, govoreći o potrebama potencijalnih korisnika za smještaj, tijekom našeg radnog iskustva zahtjeva za smještaj žena bilo je vrlo malo, točnije svega 3-4 godišnje, što je još jedan razlog za navedeno”, nadodali su. Samo Prihvatilište nadodaje kako imaju slobodnih mjesta za korisnike, no kako su potkapacitirani što se tiče djelatnika posebice medicinske službe. S istim se problemom susreću i radnice u Domu nade. Volontera u suštini ne manjka, no medicinskih službenika, od medicinskih sestara i doktora do psihologa i psihijatra uistinu nedostaje. Iz istog razloga primorani su odbijati sve one koji nisu sposobni skrbiti za sebe, odnosno one kojima je potrebna pomoć i njega druge osobe. “Kapaciteta za takve osobe značajno narušenog zdravstvenog stanja zaista nedostaje u vrlo velikom broju, a mi, kao niti druga prihvatilišta, ne možemo preuzeti odgovornost za osobu kojoj nismo u mogućnosti pružiti adekvatnu skrb”, izjavili su te natuknuli i probleme korisnika koji krše Kućni red te su pri tom primorani prekinuti smještaj istih. To se također može smatrati još jednim razlogom zašto se u javnosti odaje dojam nedostatka mjesta u prihvatilištima.

“Nadalje, Caritas ima sigurnu kuću za žene koja se nalazi na području Samobora. Također ima i socijalnu službu kojoj se može obratiti svaka osoba u potrebi, nakon čega se poduzimaju radnje sukladno mogućnostima Caritasa. Bitno je za istaknuti da je sve gore navedeno rečeno vrlo šturo jer je problematika beskućništva i prihvatilišta vrlo složena tema i u njoj postoji mnogo varijabli, što sa strane osoba u beskućništvu, tako i sustava socijalne skrbi u kojem djelujemo”, pojasnili su nam. U konačnici, problem beskućništva koje javnost vidi vrlo su površni dok se u pozadini odvijaju brojne druge stvari koje ometaju rad prihvatilišta i poludnevnih boravaka.

Problem sigurnosti žena u beskućništvu očito se prepoznaje i u dnevnim boravcima i prihvatilištima te se uvelike radi o nepostojećim uvjetima i neadekvatnom kapacitetu službenika. Pitanje je – gdje se te žene onda nalaze? Kako uopće mogu znati gdje mogu zatražiti pomoć? I tko bi im uopće mogao pomoći?

Grad Zagreb kroz suradnje s prihvatilištima i projekte financira i organizira pomoć svima potrebitima, no nedostaju ključne karike kako bi ista pomoć doprijela do svih.

Zakon koji ne vidi razliku

Temeljni dokument koji regulira beskućništvo je Zakon o socijalnoj skrbi. On beskućnika definira kao osobu bez mjesta stanovanja i sredstava za stanovanje, bez obzira na spol. Na papiru, svi su jednaki.

U praksi - nisu.

Zakon o socijalnoj skrbi ne prepoznaje rodne specifičnosti beskućništva, iako su one jasno dokumentirane u domaćim istraživanjima. Na razlike u iskustvima žena i muškaraca u beskućništvu upozoravaju, među ostalim, istraživanje Iskustva i strategije žena u uličnom beskućništvu u Zagrebu autorice Paule Greiner te znanstveni rad Rodne asimetrije i beskućništvo u Hrvatskoj, nastao u okviru Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.

Ta istraživanja pokazuju da su žene u beskućništvu izložene većem riziku od seksualnog nasilja, eksploatacije, zdravstvenih problema i stigmatizacije, te da razvijaju specifične strategije preživljavanja u javnom prostoru. Unatoč tome, ako nisu formalno prepoznate kao žrtve nasilja u obitelji, žene nemaju pristup sigurnim kućama, već su upućene na mješovita prihvatilišta ili prepuštene životu na ulici.

Sustav se predstavlja kao „spolno neutralan“, no takav pristup zanemaruje stvarne nejednakosti i u praksi dodatno produbljuje postojeće nepravde.

Sigurnost: ključna razlika između muškaraca i žena na ulici

Istraživanja jasno pokazuju da žene rjeđe spavaju na ulici, ali ne zato što imaju više izbora, nego zato što su javni prostori za njih opasniji.

Kako bi se zaštitile, žene bez doma nastoje ostati neprimjetne: biraju zaklonjena mjesta za spavanje, održavaju izgled i skrivaju znakove beskućništva. Muškarci su, za razliku od njih, češće prisutni u javnom prostoru i vidljiviji okolini.

Za žene je beskućništvo dodatno opterećeno:

strahom od seksualnog uznemiravanja i napada
problemima s menstruacijskom higijenom
većim zdravstvenim rizicima
čestim poistovjećivanjem s prostitucijom
osjećajem srama, izolacije i nepovjerenja u institucije

“Žene u javnim prostorima koriste strategije nevidljivosti kao što je spavanje na mjestima koja su skrivena od pogleda, ili ostaju na vidljivom mjestu, ali na način da skrivaju svoj status beskućnika.“ (Greiner, 2022: 320 str)

U prihvatilištima se nerijetko susreću s dodatnim problemima: dijele sobe s muškarcima, izložene su verbalnom i fizičkom nasilju drugih korisnika, imaju manje savjetodavnih i psihosocijalnih usluga, a djeci često nije dopušteno posjećivati majke.

Gdje je u svemu tome Istanbulska konvencija?

Hrvatska je 2018. ratificirala Istanbulsku konvenciju, koja obvezuje državu da ženama u riziku od nasilja osigura: siguran smještaj, specijalizirane usluge podrške i dostupne sigurne kuće.

Konvencija ne veže pravo na zaštitu isključivo uz formalnu prijavu nasilja, već se odnosi na žene koje se nalaze u riziku od nasilja. Žene u beskućništvu tom su riziku izložene svakodnevno. Ako im je pristup sigurnim kućama onemogućen zato što nasilje nisu prijavile, postavlja se pitanje provodi li se Konvencija u skladu s njezinom svrhom.

Mentalno zdravlje kao dodatni sloj ranjivosti

Mentalne poteškoće među osobama u beskućništvu izrazito su česte. Prema meta‑analizi, objavljenoj u JAMA Psychiatry, među beskućnicima 44 % ima neki poremećaj u uporabi supstanci, 26 % antisocijalni poremećaj ličnosti, 19 % tešku depresiju, 8 % bipolarni poremećaj, a 7 % shizofreniju (Barry i sur., 2024). Dugotrajno izlaganje uvjetima nesigurnosti dodatno povećava rizik od traume i kroničnog stresa.

U tom kontekstu, odbijanje pomoći, poput slučaja dviju žena koje mjesecima borave ispred Radničkog doma u Zagrebu, često nije rezultat slobodnog izbora, već posljedica narušenog mentalnog zdravlja i dugotrajnog života u uvjetima nesigurnosti.

Iako Grad Zagreb financira prihvatilišta, prenoćišta, dnevne boravke, tople obroke i besplatne sistematske preglede, uključujući i ginekološke, te su mjere prvenstveno usmjerene na osnovno zbrinjavanje. One, međutim, ne odgovaraju na ključno pitanje sigurnosti žena u beskućništvu.

U postojećim gradskim strategijama ne postoji jasno definirana, trajna i sigurna smještajna alternativa za žene koje su beskućnice, ali nisu formalno prepoznate kao žrtve nasilja.

Nevidljive među nevidljivima

Žensko beskućništvo u Hrvatskoj i dalje je marginalna tema. Žene su rjeđe na ulici, rjeđe u statistikama i rjeđe u medijima. Njihovo iskustvo često se skriva, svjesno, zbog samozaštite, ali i institucionalno, zbog nedostatka interesa i prilagođenih politika.

Slučaj dviju žena koje mjesecima borave na klupici u središtu Zagreba ne može se svesti na pitanje njihove „nekooperativnosti“. Riječ je o sustavu koji se povlači pred situacijama koje ne odgovaraju unaprijed zadanim administrativnim okvirima.

Izvori:

Zakon o socijalnoj skrbi https://www.zakon.hr/z/222/zakon-o-socijalnoj-skrbi
Istanbulska konvencija (Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji)
WiA. Zašto dvije žene mjesecima spavaju na klupici u središtu Zagreba i nitko im ne uspijeva pomoći? (https://www.womeninadria.com/dvije-zene-mjesecima-spavaju-na-klupici-u-sredistu-zagreba/)
Paula Greiner. 2022. Iskustva i strategije žena u uličnom beskućništvu u Zagrebu (https://hrcak.srce.hr/292566)
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Rodne asimetrije i beskućništvo u Hrvatskoj. (https://www.pilar.hr/wp-content/uploads/2025/11/prava_zena_239.pdf)
Rebecc Barry i suradnici. 2024. Prevalence of Mental Health Disorders Among Individuals Experiencing Homelessness (https://jamanetwork.com/journals/jamapsychiatry/fullarticle/2817602)

Stella Pin i Vanesa Lukačin

The Shape of a Wound

“Not to hide the crack, but to leave it visible.”

Insight Project – Calderara di Reno

Each canvas began with a simple quest:
What shape does a wound take within the chest?
Memories, fears, and the things that heal,
Mixed with the pain that we deeply feel.

Then came the moment, the canvases torn,
A decisive act, like a life reborn.
Real and sharp, the fabric split wide,
Just like the storms we carry inside.

With needle and thread, we started to sew,
To mend the pieces, to let the light grow.
Not to hide cracks or cover the trace,
But to leave them visible, with dignity and grace.

For wounds do not vanish, they do not depart,
They become the marks upon the heart.
Scars that are passages, holding the thread,
Of the stories we lived and the words we said.

Not about perfection, but how we survive,
Stitch by stitch, staying alive.
Thin threads holding the fragments together,
Through the fall, the attempt, and the winter weather.

Insight Project

Ricucire

“Che forma ha una ferita?”

Insight Project – Calderara di Reno

Ogni tela è nata da una domanda semplice,
Tra pensieri, ricordi e paure che fanno male.
Cose che fanno stare meglio, poi la tela è stata spezzata,
In una lunga linea di storie, la vita è stata tracciata.

Il gesto di rompere è stato reale e netto,
Come succede nella vita, senza alcun rispetto.
Ma dopo, con ago e filo, ogni pezzo è stato ripreso,
Ricucito insieme, con il cuore ancora teso.

Non per nascondere la crepa, ma per lasciarla vedere,
Perché le ferite non spariscono, restano intere.
Diventano segni, passaggi e cicatrici profonde,
Che tengono insieme la storia, tra le sue onde.

Queste opere non parlano di perfezione o di vanto,
Parlano di cadute, di tentativi e di pianto.
Di fili sottili che, punto dopo punto, con costanza,
Provano a tenere insieme i pezzi e la speranza.

Insight Project

Running Away, Staying Behind

“Every new path begins with a faint light in the deep darkness.”

Insight Project – Calderara di Reno

Sometimes the exit is a sudden flight,
Leaving a friend, a leaf, a piece of light.
A part of the story left there on the ground,
In the heavy silence, where no one is found.

What hurts us today was a shelter before,
The thing that helped us walk through the door.
Not every shadow is an enemy's face,
Sometimes it's just what remains of a place.

Lost or broken, divided in two,
The fragments of life that we once knew.
They do not vanish, they do not cease,
Even when we are searching for peace.

Leaving is hard, the weight is so real,
Between what we keep and what we must feel.
But a faint spark glows where the shadows are vast,
Moving us forward, away from the past.

Insight Project

Scappare, Restare

“Ogni strada nuova comincia così: con una lieve luce nel buio profondo.”

Insight Project – Calderara di Reno

A volte qualcuno prova ad andare via veloce,
Lasciando un amico, una foglia, una parte di luce.
Una parte della propria storia resta lì sul sentiero,
Nel silenzio profondo, in un momento vero.

Non tutto quello che fa male sembra subito un nemico,
A volte è stato un rifugio, un sostegno antico.
Ciò che ha aiutato a sopportare le giornate pesanti,
Resta come un'ombra nei nostri passi erranti.

Alcune cose si possono perdere, rompere o dividere,
Ma non per questo smettono di esistere o di servire.
Per questo andarsene non è mai un gesto leggero,
Tra ciò che si tiene e ciò che resta straniero.

Ma una lieve luce brilla dove il buio è più fondo,
Mentre qualcuno prova a muoversi nel mondo.
Senza essere sicuro di dove arriverà il sentiero,
Ma lasciandosi alle spalle ciò che non è più vero.

Insight Project

A Wall of Questions

“Inside are small fragments, memories that change shape over time.”

Insight Project – Calderara di Reno

Three questions hanging on a quiet wall,
A space for thoughts, both large and small.
A little bag to hold the weight,
Of words that we must articulate.

Pausing to look at what lies behind,
The hidden corners of the mind.
Emotions shifting like the sand,
Written down by a reaching hand.

Memories we wish to leave away,
And moments we crave to replay.
Light and heavy, dark and clear,
All the things we hold so dear.

An invitation for those passing by,
Underneath a shared and open sky.
To let go of the past, to find the grace,
To see the wonder in this place.

Insight Project

Frasi, Canzoni ed Emozioni

“Tra le pagine di un libro o di una canzone si trova un pezzo della propria vita.”

Insight Project – Calderara di Reno

Un foglio stropicciato, nato da un cammino,
Dove ogni riflessione si fa segno e destino.
Parole prese in prestito, scelte tra i libri,
Per dar voce a momenti e a nuovi equilibri.

Da quelle citazioni sono nate emozioni,
Ricordi profondi, pensieri e canzoni.
Ogni ragazzo ha lasciato un suo segno,
Tra colori e simboli, con cura e impegno.

Frammenti diversi in un quadro collettivo,
Dove ogni identità si sente nel vivo.
Un incontro di storie, un unico foglio,
Senza barriere e senza l'orgoglio.

A chi passa davanti, un invito è lanciato:
Fermarsi un istante nel tempo affannato.
Leggere queste parole e poi domandare:
Quale frase, oggi, ti sa raccontare?

Insight Project

Under the Night Sky

“Out there, the sky is still full of stars.”

Insight Project – Calderara di Reno

Beneath the velvet, shared and wide,
We walked with shadows side by side.
Close for a moment, then drifting far,
Guided by the light of a distant star.

When something breaks and the spirit bends,
And the path we shared abruptly ends.
We pull away to a silent place,
To find a safe and quiet space.

Where thoughts and fears are easier to bear,
In the heavy stillness of the air.
Shutting the world behind a door,
Searching for safety, and nothing more.

But do not forget, in your lonely height,
That someone is watching through the night.
Looking up for you, waiting afar,
Under a sky still full of stars.

Insight Project

Tra il Cielo di Notte

“Sotto lo stesso cielo si può essere vicini, e poi improvvisamente lontani.”

Insight Project – Calderara di Reno

Camminavamo insieme, uniti dal cammino,
Sotto lo stesso cielo, segnato dal destino.
Ma a volte la vicinanza si perde in un istante,
E ciò che era prossimo si fa poi distante.

Qualcosa si rompe, il silenzio si fa fondo,
E ognuno si chiude nel proprio profondo.
Dove tutto sembra immobile e più controllabile,
Tra paure e ricordi, in un guscio inviolabile.

In quella chiusura cerchiamo il calore,
Un senso di sicurezza che calmi il timore.
Ma anche se il buio sembra togliere il fiato,
C'è chi guarda in alto nel tempo passato.

Qualcuno continua a guardare per te,
Oltre le mura, oltre i grandi perché.
Perché fuori il mondo non perde la pelle,
E il cielo resta ancora colmo di stelle.

Insight Project

A Wall of Questions

“Words entrusted to a place that can hold them safe.”

Insight Project – Calderara di Reno

Three silent questions on a standing wall,
A place for the whispers, the short and the tall.
A small bag is waiting, a hollow for thought,
To hold all the lessons that memory brought.

The students were asked to look deep inside,
To find all the secrets they usually hide.
The ghosts of the past they would leave far behind,
And treasures of joy they are longing to find.

Fragments of light and the shadows of pain,
Small notes that are heavy with sunshine and rain.
Emotions that shift as the seasons go by,
Now safe in a bag, neath a watchful eye.

Pause for a moment, whoever you are,
Whether you traveled from near or from far.
Reflect on the wonder, the letting it go,
And watch how the beauty begins to grow.

Insight Project

Un Muro di Domande

“Rivivere quegli istanti ancora una volta, con lo stesso stupore della prima volta.”

Insight Project – Calderara di Reno

Su questo muro tre domande sono restate,
Come voci sospese, nel tempo fermate.
Davanti a ciascuna, un sacchetto attende,
Uno spazio semplice che i pensieri comprende.

Guardare nei ricordi è stato l'invito,
In quel labirinto che pare infinito.
Cose da lasciare, fardelli del cuore,
O momenti da vivere con nuovo splendore.

Su piccoli fogli ogni storia è tracciata,
Ai sacchetti custodi è stata affidata.
Frammenti leggeri o ricordi più duri,
Echi di vita tra i battiti puri.

A chi passa ora resta un invito discreto:
Fermarsi un istante in questo segreto.
Pensare ai propri passi, a cosa lasciare,
E a quale stupore vorrebbe tornare.

Insight Project

To Exist

“You have to live the day to understand the value of a life wasted.”

Insight Project – Calderara di Reno

An old memory lives deep in my mind,
Of lifeless eyes that I left behind.
Parents watching from a distant shore,
Where I don’t feel anything anymore.

Enough with the tears, let the weeping cease,
I am a different person, seeking my peace.
The years fly by and the path becomes harsh,
Walking alone through the cold and the marsh.

In the whirlwind of thoughts, in the confusion of soul,
Trying to make a broken life whole.
Forget the nights spent asleep on the stairs,
The weight of the silence, the lack of the prayers.

Like a leaf in the wind, just let it be,
From the chains of the past, I want to be free.
A tear becomes sharp, like a cutting sword,
Waiting for mercy, waiting for the word.

Insight Project

Esistere

“Bisogna vivere la giornata per capire il valore di una vita gettata.”

Insight Project – Calderara di Reno

Ho un vecchio ricordo che ancora mi assale,
Gli occhi spenti dei miei, in un vuoto mentale.
Guardavano verso di me nel silenzio più assente,
In un tempo sospeso dove non sento più niente.

Basta lacrime adesso, il dolore non resta,
Sono una persona diversa, con un'altra testa.
Gli anni passano veloci, la corsa non tace,
Mentre la vita si fa atroce e toglie la pace.

Tra il vortice e il caos di mille pensieri,
Lascia stare quel fango, i tormenti di ieri.
Ho dormito per scale, tra freddo e dolori,
Pensando a mia madre, ai suoi veri timori.

Come foglia nel vento che il mondo bersaglia,
Una lacrima è spada che ferisce e che taglia.
Io piango per questa vita vissuta fin qui,
Cercando un senso in ogni mio giorno così.

Insight Project

The Life of Many

“Me against myself... but I haven't changed.”

Insight Project – Calderara di Reno

A battle within, me against my own face,
Searching for meaning, for a different place.
Freedom and struggle, a tangled-up line,
Looking for light, for a hopeful sign.

Sometimes out of place, with dreams of a life,
Away from the boredom, the worry, the strife.
Living in shadows, in thoughts of "what if,"
Standing so close to the edge of the cliff.

Days moving slowly with friends by my side,
In "Casa Cultura," we’ve nowhere to hide.
Ten hearts are beating with energy pure,
Hungry for moments that make us feel sure.

Searching for joy while the adrenaline lasts,
Breaking the chains of our difficult pasts.
The life of many, the story of all,
Learning to rise every time that we fall.

Insight Project

La Vita di Molti

“Io contro me stesso... ma non sono cambiato.”

Insight Project – Calderara di Reno

Io contro me stesso, in un duello costante,
Tra libertà e ostacoli, in un modo sferzante.
C'è forse un nesso in quello che è successo,
Cercando un'uscita, cercando un compromesso.

A volte mi sento così fuori luogo,
Sognando la vita e i fornelli di un cuoco.
Mentre la scuola mi annoia e mi stanca,
E nella paranoia la speranza mi manca.

Tra le strade di Calde, insieme agli amici,
In giornate lente, cercando d’esser felici.
Tra rischi evitati e pensieri profondi,
Navighiamo sicuri tra i nostri due mondi.

Siamo in dieci qui, a Casa Cultura,
Pieni di energia, di voglia pura.
Fame di adrenalina finché il tempo dura,
Senza aver mai più nessuna paura.

Insight Project

I Haven't Changed

“This life has tested me, but it hasn't changed me.”

Insight Project – Calderara di Reno

The world moves fast, a rushing stream,
While I live sideways, in a dream.
Through restless nights and trials faced,
The path I walked, the time I chased.

Tested by fire, pushed to the brink,
More than the words that I can think.
The struggles come, the lessons stay,
But I remain the same today.

Thinking on my feet to survive,
Just doing what keeps me alive.
Equipped with tools, learning the price,
Of every move and every dice.

For every mistake, a brother pays,
In these complex and heavy days.
A warning given, a debt to be due,
But through it all, I still stay true.

Insight Project

Non sono cambiato

“Questa vita mi ha provato, ma non mi ha cambiato.”

Insight Project – Calderara di Reno

Il mondo corre troppo, va veloce il mercato,
E io vivo la vita un po' di lato.
Tra le notti senza pace e ciò che ho superato,
Resto me stesso, non sono cambiato.

Combatto ogni giorno per fare un guadagno,
In questo sentiero che spesso si fa fango.
Povero ma con la mente sempre ai pesos,
Lontano da chi parla e non dà senso.

A volte le parole mi confondono il fiato,
In un gioco duro dove ogni colpo è segnato.
Se commetti uno sbaglio, ne paghi il prezzo,
In un mondo che punisce e non dà sollievo.

Qui per ogni errore un fratello è punito,
In un cerchio stretto, spesso ferito.
Ma nonostante tutto quello che è stato,
No, io non sono cambiato.

Insight Project

Time to Fly

“I choose to change because I want to reach the top.”

Insight Project – Calderara di Reno

They tell me what to do, they tell me not to smoke,
But I take the hive and the honey, that's no joke.
Lost in the rhythm, dancing a lonely tango,
In a world that tastes like a bitter, wild mango.

Maybe I’d like to change just a little part,
To fix the broken pieces of a heavy heart.
Trying to stay away from the trouble and the street,
Finding a new path for my tired feet.

Enough with the stealing, enough with the lies,
It’s time to look up at the open skies.
I work on myself, through the sweat and the fear,
Knowing the summit is finally near.

I fall and I stumble, I make my mistakes,
But I get back up, whatever it takes.
Life is still tough, the journey is long,
Let’s hope for a life where we finally belong.

Insight Project

L'ora di volare

“Cado, sbaglio, ma mi alzo lo stesso.”

Insight Project – Calderara di Reno

Il giovedì mi dicono di non fumare,
Ma io prendo il miele e pure l’alveare.
Cerco un’uscita in un fumo alterato,
Ma resto me stesso, non mi ha cambiato.

Eppure un po’ sento di voler cambiare,
Lontano dai guai io provo a stare.
Basta col furto, basta col male,
È giunto il momento di aprire l'ale.

Scelgo di crescere, voglio salire,
Oltre le nubi, verso l'avvenire.
Lavoro su me stesso, in questo riflesso:
Cado e sbaglio, ma mi alzo lo stesso.

La vita è dura, ci mette alla prova,
Cercando una strada che sia sempre nuova.
Speriamo in un tempo di pace e ventura,
In una vita che faccia meno paura.

Insight Project

I Want to Fly

“This life has tested me, but it hasn't changed me.”

Insight Project – Calderara di Reno

The world moves fast, a racing tide,
While on the edge I slowly glide.
Through restless nights and paths I’ve crossed,
Counting the gains and what was lost.

This life has put me to the test,
With little time for peace or rest.
But deep inside, the core stays true,
Despite the things I’ve had to do.

I fall, I stumble, I lose my way,
I face the shadows of the day.
I make mistakes and pay the cost,
But still, my spirit isn’t lost.

I rise again, I seek the sky,
With wings that are prepared to fly.
Though altered by the smoke and pain,
The hunger for the heights remains.

Insight Project

Voglio Volare

“Cado, sbaglio, ma mi alzo… non sono cambiato.”

Insight Project – Calderara di Reno

Ma non sono cambiato, resto qui al mio posto,
Anche se il mondo corre e il sentiero è nascosto.
Vivo un po’ di lato, osservando il passato,
In questo tempo veloce che mi ha circondato.

Tra le notti senza pace e le sfide affrontate,
Tra tutte le prove che ho già superate.
Questa vita mi ha provato, mi ha messo alla porta,
Ma non mi ha cambiato, la mia essenza è insorta.

No, non sono cambiato, lo dico con forza,
Sotto i colpi del tempo, sotto questa scorza.
Cado e poi sbaglio, ma mi rialzo ogni volta,
Con la stessa anima che non si è mai tolta.

Questa canna mi ha alterato, ha sfocato il mio sguardo,
Ma non mi ha cambiato, non sono un bugiardo.
Voglio volare, fra, puntare più in alto,
Oltre le ombre, con un unico salto.

Insight Project

Anonymous story

“When I was 19, I left my delivery job and was looking for work. One evening, riding home on the metro, I saw an ad: ‘Looking for a person to deliver orders. Salary: 20,000 Ukrainian hryvnias.’ Since I was earning about the same, I didn’t question it and agreed. I shared my passport details and received my first task. When I arrived at Troyeshchyna-2, a message came to my phone with a photo of a manhole cover and an arrow... That’s when I understood everything.”

Anastasiia Levkivska

Before that, I had experimented with substances, but at that time I had already been clean for two years. Why didn’t I go to the police? I was scared. They had my personal data, my registered address – they could have simply gone to my girlfriend (who later became my wife). I was caught on the second day. As it turned out, they had been tracking me from the very beginning, and I just ended up taking the fall for someone else. Unpleasant. Understanding my situation, I agreed to cooperate – you saw that at the beginning.

But things didn’t go as perfectly as I had hoped.

The first court instance gave me a suspended sentence. However, because of the number of “dead drops,” the case was reclassified. The prosecutor’s office wasn’t satisfied with my light sentence, even though we had a normal relationship – we laughed together, they asked when I planned to have children. And then – suddenly – the prosecutor changed in the appellate court. They also said the judge was biased toward drug offenders; I don’t know how true that is. The sentence was changed from suspended to actual imprisonment. My lawyer cried – she knows me personally and knows that I’m a reasonable person.

It was 2023. War. I was in Smila with my younger sister, who had no one else to stay with. The police made a compromise and gave me two weeks for my mother to come and take her. My wife – we divorced after I was imprisoned – had left the country in 2022. My mother was also preparing to leave, so we agreed she would take my sister with her. No one was happy about me going to prison. Well... if not the army, then prison will “raise” you. If you’re trainable, of course.

I was assigned to “Number Four” – the Zhytomyr Penal Colony. The administration here is loyal and follows the law. In prison, no one likes troublemakers: neither management nor inmates need scandals. Daily life here is stable – there is always electricity, water, heat, food. Outside, those things can be a problem. But that didn’t change the fact that I was angry and disappointed. I didn’t consider myself as guilty as the sentence suggested. Still, when I arrived, I didn’t think much about that. First came adaptation, survival, understanding where you are, who you are, and why you’re here.

Now I just want to get out. I have one year left until I’m eligible for parole. The “Groundhog Day” routine gets exhausting – the same thing every day. I want to go for a walk somewhere, to the river, and change the scenery. First of all, I want to return to my house in Smila and start trading. Thanks to my job in the colony, I have some starting capital. I also plan to continue my unfinished higher education – I once managed to enroll in a state-funded university program on my own, without tutors.

I hope the war will be over by then – I don’t want to fight. I’m afraid. I’m not confident in my skills. Some people went voluntarily for their families and loved ones; others were forcibly mobilized. My father is fighting somewhere near Kupiansk. I hadn’t known him since I was four, but now we’re in contact. I believe we all owe our military.

I reached the sense of justice I hold now through the path that brought me here. If that path had changed, it would be like the butterfly effect in time-travel movies. If my life story had been different, I don’t know how I would think – too many factors influence perspective. If I imagine that in 2023 I had kept the suspended sentence, I would have checked in regularly, maybe left the country... although no, I probably wouldn’t have. Sooner or later, I would have gone to fight. It’s hard to think about what never happened. Patriotism is more about feeling than logic.

In this place, I realized something: it’s about people. Not the world, not crime or problems – but people. The way they see the world. People look for the easiest solution, and discrimination with stigma is the simplest one: served time – you’re a convict; short skirt – you asked for it.

Justice is subjective. For me, it’s closer to a capitalist model. Though both our people and the state share responsibility: some steal, others avoid taxes. The most dangerous individuals are those who couldn’t rise psychologically above their trauma. They become thieves and killers. With inner strength and personal growth, you raise yourself – even in these conditions.

I see the world through energy. The soul is a large concentration of energy. I don’t believe in a single, exclusive God the way some religions describe. I feel closer to Taoist philosophy – belief in energy. So far, nothing has made me reconsider my views. The only change is that I’ve turned my dreams into goals I’m actively pursuing. And I’m ready, if necessary, to defend my future family.

This experience has taught me not to look for someone to blame, to take responsibility for my actions, to become better, and to learn life’s lessons.

Anastasiia Levkivska

Анонімна історія

«Коли мені було 19, я звільнився зі служби доставки та був у пошуках роботи. Повертаючись додому ввечері на метро, я побачив оголошення: “Шукаємо людину для доставлення замовлень. З/п 20 000 грн.”. Оскільки я заробляв таку ж суму, питань не виникло, тому і погодився. Поділився паспортними даними й отримав перше завдання. Коли я прибув на Троєщину-2 – на телефон прийшло повідомлення з фотографією люка і стрілкою... От тоді все і зрозумів».

Анастасія Левківська

До цього я балувався речовинами, але на той момент я вже 2 роки не вживав. Чому не пішов до поліції? Страшно. У них були мої дані, прописка, вони могли просто прийти до моєї дівчини (згодом дружини). Мене спіймали на другий день. Як виявилося, «вели» від самого початку, і я просто сів замість когось. Неприємно. Розуміючи свою ситуацію – я пішов на співпрацю.

Але вийшло не все ідеально.

Перша інстанція дала мені умовний термін, проте через кількість закладок справу перекваліфікували. А прокуратурі не сподобався мій маленький термін, хоча у нас були нормальні відносини, сміялися разом, вони питали, коли будуть діти. А тут – бац – і прокурор змінився в апеляційному суді, ще й кажуть, що суддя упереджений до наркозалежних, не знаю, наскільки це правда. Вирок змінили з умовного на позбавлення волі. Мій адвокат розплакалася – вона знає мене особисто і знає, що я адекватний.

А це 23-й рік, війна, а я в Смілі з сестрою, яку нема на кого залишити. Поліція пішла на компроміс і дала 2 тижні, щоб мати приїхала і забрала сестру. Дружина, з якою розлучилися після того, як мене посадили, виїхала у 2022-му році. Мати якраз мала виїжджати, то домовились, що забере і сестру. Ніхто не зрадів тому, що мене садять. Ну нічого, не армія, так тюрма виховає. Якщо ти піддаєшся дресурі, звичайно.

Мене розподілили в «четвірку» – Житомирську колонію. Тут адміністрація лояльна, дотримується законів. У тюрмі бунтівників не люблять: ні керівництву, ні арештантам скандали не потрібні. Та й побут тут стабільний: завжди є світло, вода, тепло, їжа, а на волі – проблема з цим всім. Проте це не змінить того, що я був злий і розчарований. Я не вважав себе настільки винним, наскільки мені присудили. Хоча коли приїхав сюди, я особливо про це не думав: у першу чергу – адаптація, виживання, розуміння того, де ти, хто ти, чому ти.

Зараз хочеться вийти, мені залишився рік до умовно-дострокового звільнення. Набридає "день бабака" – щодня те саме. Хочеться просто десь погуляти, на річку, змінити зображення, оточення. У першу чергу хочу повернутись до будинку в Смілі, почати займатись трейдингом. Завдяки тому, що працюю в колонії – маю стартовий капітал. Планую продовжити незакінчену вищу освіту – свого часу я зміг вступити самостійно на бюджет, без репетиторів.

Сподіваюся, що до цього моменту війна закінчиться – не хочу воювати. Страшно. Я не впевнений у своїх скілах. Є люди, які пішли заради сім’ї, рідних, а є ті, яких "бусифікували". Батько воює десь під Куп’янськом. Я хоч його і не знав з 4 років, проте зараз ми спілкуємось. Я вважаю, що ми всі зобов’язані військовим.

Я дійшов до тієї справедливості, як я її бачу тут і зараз, тим шляхом, яким я сюди прийшов. Якби цей шлях змінився – це як ефект метелика з фільмів про подорожі у часі. Якби у мене була інша історія життя, я не знаю, як би я розмірковував, тому що є багато факторів, які б могли впливати на мою думку. Якщо так уявити, що мені у 23-му залишають умовне – я б ходив відмічався, потім, мабуть, виїхав би з країни... Хоча ні, я б уже не виїхав. Рано чи пізно поїхав би воювати. Важко замислюватись над тим, чого не було. Хоча патріотизм – це скоріше про почуття.

У цьому місці я зрозумів: справа в людях. Не в світі, не в злочинах чи проблемах, а в людях. У тому, як вони дивляться на світ. Люди ж шукають найлегше вирішення проблеми, і дискримінація зі стигмою – найпростіший шлях: сидів – зек, коротка спідниця – сама напрошуєшся.

Хоча справедливість суб’єктивна, для мене вона ближча до капіталістичної моделі. Хоч наш народ і держава – це проблема з двох сторін: одні крадуть, інші не доплачують податки. Найбільш небезпечні – особи, які не змогли психологічно стати вище своєї травми. Вони і стають крадіями, вбивцями. А зі стержнем і особистісним зростом ти сам себе виховуєш у цих умовах.

Я ж цей світ сприймаю через енергію: душа – великий згусток енергії. Я не вірю в одного єдиного Бога, як це трактують деякі релігії. Мені ближча філософія даосизму – віра в енергію. Поки що ніщо не змусило мене передивитись свої погляди. Єдине що – я свої мрії поставив цілями, до яких йду. І готовий до того, що мені доведеться захищати свою майбутню сім’ю. Цей досвід навчив мене не шукати винних і нести відповідальність за свої вчинки, ставати кращим і засвоювати уроки життя.

Анастасія Левківська

Yehor's Story

“I came, I saw, I stole – easy, simple. Five years in prison – a sharp break in trajectory.”

Six in the morning in prison always begins the same way. Wake-up call. A quick workout. Roll call. Breakfast. The day has barely begun, and yet it is already scheduled down to the minute. The regime leaves no room for spontaneity, only for habits shaped by time spent inside. Habits of living without choice.

Karyna Murashko

Yehor Yukhymenko has been living like this for three years now. He is 28. Eight months remain until his release. He does not cross off days on the wall or keep an internal calendar. He says he has learned not to count. Time in the colony flows differently – not forward, but inward.

According to him, the hardest part was not imprisonment itself. The hardest part was the period before it. That slow process in which life narrows down to a single need.

“Now it’s easier than it was then. Not because it’s good here. But because I started thinking.”

This sentence shifts the perspective. It removes prison from the role of being the sole source of pain and redirects attention to what happens to a person long before the verdict, long before the bars.

There is nothing in Yehor’s biography that matches the usual expectations when people hear the words “criminal” or “crime boss.” An ordinary school. Physics, mathematics, and computer science competitions. A score of 174 in mathematics on the national graduation exam. Then a technical university, studying process automation – complex systems, logic, circuitry. He left not because he lacked ability, but because he needed to earn money. Yehor repaired electronics, worked in Kyiv, returned to his hometown, and opened his own workshop.

“I liked it when people were surprised. They’d bring in ‘dead’ devices, and half an hour later they were working.”

This is not a story about failure or about a monstrous criminal. It is a story about potential without a safety net. About a person who is capable of much but lacks stable support. In such an environment, any crisis – financial, emotional, social – can become a breaking point. And that can happen to anyone.

Addiction does not arrive abruptly. It slips in quietly – through environment, through habit, through normalization. At first, “it’s nothing serious, just trying.” Then years disappear without a trace. Money. Work. Relationships. The feeling of home fades and blurs. Who are we? What is our purpose?

“There were no people, no place to live. Just one thought – how to get it.”

At this stage, addiction stops being a “bad habit.” It becomes a way of existence. Thinking narrows to survival. Moral boundaries are the first to erode.

A car battery. Theft. Drugs. Simple, quiet crimes. No plan. No ideology. No future.

“I came, I saw, I stole. Easy. Simple.”

Five years in prison – a sharp break in trajectory. Yet Yehor does not call it an end. Rather, a stop. A forced pause.

His first ideas about the penal colony were fear and disorientation. The reality proved more complex: a strict regime, yet also predictability. Yehor works as an orderly, responsible for maintaining order. The day has structure. Time ceases to be chaotic.

According to him, it is precisely this regulation that gradually restores his ability to think.

“Prison gave me one understanding: you cannot live one day at a time. You need reserves. Resources. Responsibility.”

These changes are not born of punishment. They emerge from the absence of drugs and the stabilization of environment. In this case, imprisonment functions more as isolation from a destructive context than as an act of “correction.” For the first time in years, the brain receives silence – space to reconsider one’s decisions.

Addiction destroys not only the person who uses. It consumes every connection around them. For a long time, Yehor did not communicate with his mother. Their relationship had been complicated since childhood. Now contact is being restored slowly, cautiously.

“Mom has calmed down. We’ve started to understand each other.”

The grandmother who raised him is no longer alive. He has a younger sister; their relationship is neutral. These fragmented connections are both a chance and a risk after release – because that is where he will have to return.

When you speak with Yehor about freedom, he does not build grand plans. There are no loud dreams. Only small, almost ordinary desires.

“I want coffee from a store. To stand at a bus stop with people. Just to stand.”

Freedom here is not an abstract concept. It is physical. Everyday. Very simple.

After release, he wants to work in his field, live with his mother, gradually restore normalcy, and visit Canada – he says he feels drawn there. He clearly understands that stigma will not disappear.

“People often look not at what you can do, but at what you did.”

A criminal record does not equal a criminal identity. In this case, the crime is merely a consequence of addiction, social vulnerability, and lack of support – circumstances that the system usually records rather than compensates for.

This is not about justifying crime or removing responsibility. It is about a fact: after release, the past often shapes attitudes more strongly than present actions.

Resocialization does not begin at the moment of release. It begins with the return of the ability to think, to plan, and to take responsibility for one’s life. Whether this chance becomes reality depends not only on the individual, but also on whether society is willing to see more in a person than the crime they once committed.

Karyna Murashko

Історія Єгора

«Прийшов, побачив, вкрав, легко-просто. П’ять років позбавлення волі – різкий розрив траєкторії».

Шоста ранку у в'язниці починається однаково. Підйом. Швидка зарядка. Перекличка. Сніданок. День ще не встиг початися, а він уже розписаний до хвилини. Режим не залишає простору для спонтанності, лише для звичок, сформованих часом перебування там. Звички жити без вибору.

Карина Мурашко

Єгор Юхименко живе так третій рік. Йому 28. До звільнення вісім місяців. Він не викреслює дні на стіні й не веде внутрішній календар, каже, що навчився не рахувати. Час у колонії тече інакше не вперед, а більше як всередину.

Найважчим, з його слів, було не саме ув’язнення. Найважчим був період до нього. Той повільний процес, коли життя звужується до однієї єдиної потреби.

«Зараз легше, ніж тоді. Не тому, що тут добре. А тому, що я почав думати».

Ця фраза змінює кут зору. Вона знімає з тюрми роль єдиного джерела болю й переводить погляд на те, що відбувається з людиною ще до вироку, задовго до ґрат.

У біографії Єгора немає нічого з того, що зазвичай очікують почути, коли мова йде про злочинця або кримінального авторитета.

Звичайна школа. Олімпіади з фізики, математики, інформатики. 174 бали з математики на ЗНО. Потім технічний університет, автоматизація процесів, складні схеми, логіка. Навчання переривається не через нестачу здібностей. Потрібно було заробляти. Єгор ремонтує електроніку, працює в Києві, повертається у рідне місто, відкриває власну майстерню.

«Мені подобалося, коли люди дивувалися. Приносили «мертву» техніку, а за пів години вона працювала».

Це історія не про провал чи невдачу, чи страшного злочинця. Це історія про потенціал без подушки безпеки. Про людину, яка багато вміє, але не має стабільної опори. У такому середовищі будь-яка криза – фінансова, емоційна, соціальна – може стати точкою зламу. І це може статися із кожним.

Залежність не приходить різко. Вона входить непомітно, через оточення, через звичку, через нормалізацію. Спочатку «нічого страшного, просто спробувати». Потім роки, які зникають без сліду. Гроші. Робота. Стосунки. Відчуття дому зникає та розмилюється. Хто ми? Яке наше призначення?

«Не було ні людей, ні місця, де жити. Тільки одна думка, як дістати».

На цьому етапі залежність перестає бути «шкідливою звичкою». Вона стає способом існування. Мислення звужується до виживання. Моральні межі стираються першими.

Акумулятор з автівки. Викрадення. Наркотики. Прості, негучні злочини. Без плану. Без ідеології. Без майбутнього.

«Прийшов, побачив, вкрав. Легко. Просто».

П’ять років позбавлення волі різкий розрив траєкторії. Але сам Єгор не називає це кінцем. Радше зупинкою. Примусовою паузою.

Перші уявлення про колонію – це страх і дезорієнтація. Реальність виявляється складнішою: жорсткий режим, але водночас передбачуваність. Єгор працює днювальним, відповідає за порядок. День має форму. Час перестає бути хаотичним.

Саме ця регламентованість, за його словами, поступово повертає здатність думати.

«Тюрма дала одне розуміння: жити одним днем не можна. Потрібен запас. Ресурс. Відповідальність».

Ці зміни не народжуються з покарання. Вони з’являються через відсутність наркотиків і стабілізацію середовища. Ув’язнення тут радше виступає ізоляцією від руйнівного контексту, ніж актом «виправлення». Мозок уперше за роки отримує тишу, в якій можна переглянути власні рішення.

Залежність руйнує не лише того, хто вживає. Вона з’їдає всі зв’язки навколо. Довгий час Єгор не спілкувався з матір’ю. Стосунки були складними ще з дитинства. Тепер контакт відновлюється повільно, обережно.

«Мама заспокоїлася. Ми почали розуміти одне одного».

Бабусі, яка його виростила, вже немає. Є молодша сестра, стосунки у них нейтральні. Ці фрагментовані зв’язки є водночас і шансом, і ризиком після звільнення. Бо саме туди доведеться повертатися.

Коли говориш із Єгором про свободу, він не будує великих планів. Немає гучних мрій. Є дрібні, майже буденні бажання.

«Хочеться кави біля магазину. Постояти на зупинці з людьми. Просто стояти».

Свобода тут не абстрактне поняття. Вона тілесна. Побутова. Дуже проста.

Після звільнення він хоче працювати за фахом, жити з мамою, поступово відновлювати нормальність, відвідати Канаду, адже, як сам згадує, його туди тягне. Він добре розуміє, що стигма не зникне.

«Часто дивляться не на те, що ти вмієш, а на те, що було».

Кримінальний досвід не дорівнює кримінальній ідентичності. У цьому випадку злочин лиш наслідок залежності, соціальної вразливості й відсутності підтримки – обставин, які система зазвичай не компенсує, а лише фіксує.

Це не про виправдання злочину і не про зняття відповідальності. Це про факт: після звільнення минуле часто визначає ставлення сильніше, ніж теперішні дії.

Ресоціалізація починається не з моменту виходу на волю, а з повернення здатності мислити, планувати й брати відповідальність за своє життя. Чи стане цей шанс реальністю – залежить не лише від самої людини, а й від того, чи готове суспільство бачити в ній більше, ніж скоєний злочин.

Карина Мурашко

Petro's Story

Former, future, present – who keeps count of prisoners, their charges, the years they serve and their mistakes? Who among you ever stops to think that somewhere in a crowd there are people who once sat behind bars: harassment, rape, intentional (or not) murder, petty hooliganism, extortion. The reasons may differ, but the consequences are often the same.

Kateryna Seletska

“My crime happened at a time like this – during the war,” he says calmly, without trying to absolve himself of responsibility.

Petro is 38. He comes from the Makariv district, about 30 kilometers from Kyiv. Before his imprisonment, he worked in Vasylkiv. He is the second of five children in a large family. His youngest brother served in the military and has been missing for seven or eight months.

Petro also tried to get to the front line, but he was refused because of vision problems. After the full-scale invasion began, he joined the territorial defense and served until April. On that day, he returned home after a shift. He says that a neighbor attacked him with a chainsaw in the yard. In response, Petro drew his weapon and fired a shot. The neighbor died. After that, according to him, he called the police himself and did not try to leave the scene.

The next day, Petro says, he was supposed to sign a contract with the Armed Forces of Ukraine. Instead, there was an arrest, an investigation, and a conviction for intentional murder. The court sentenced him to three years of imprisonment. He still has one year and three months left. Three years – is that a lot or a little for taking a life? In a penal colony, time is not measured by the calendar. It is counted in wake-ups.

At six – the signal. A metallic sound cuts through sleep. Morning exercises. Breakfast at seven. Then work. The first shift lasts until 4:00 PM. If a second shift is assigned, the return to the barracks comes later, when darkness has long since settled over the yard.

Inside the building there are up to seventy people. Strange voices, strange smells, a television that no one watches, yet no one turns off. There is no silence here. Petro calls the colony “a beehive.”

“Here you either work or you think. And thinking for too long is dangerous,” he says.

For a year and a half he has worked in the fire brigade at the facility. Duty shifts, equipment inspections, training alarms. Before that he recycled plastic bottles – they are used to make prosthetics. He also wove camouflage nets for the military. He says he wanted to be useful in some way.

In the colony he completed vocational school. From Monday to Thursday – classes. The rest of the time – work. Discipline and labor are a chance to get out earlier. And that matters when there is someone waiting for you. Petro got married while serving his sentence – and now he is making plans for life after his release.

Kateryna Seletska

Історія Петра

Колишні, майбутні, теперішні – хто рахує ув’язнених, їхні статті, роки і помилки? Хто з вас задумується, що десь в натовпі серед людей є ті, хто колись сидів за ґратами: переслідування, зґвалтування, навмисне (чи ні) вбивство, дрібне хуліганство, вимагання грошей. Причини можуть бути різними, наслідки – подібні.

Катерина Селецька

«Мій злочин стався в такий час – під час війни», – говорить він спокійно, без спроб зняти з себе відповідальність.

Петру – 38. Він родом із Макарівського району, за 30 кілометрів від Києва. До ув’язнення працював у Василькові. У багатодітній родині він другий із п’яти дітей. Наймолодший брат служив у війську і вже 7–8 місяців вважається зниклим безвісти.

Петро теж намагався потрапити на фронт, однак через проблеми із зором йому відмовляли. Після початку повномасштабного вторгнення він вступив до територіальної оборони й ніс службу до квітня. Того дня він повернувся додому після чергування. Каже, що на подвір’ї на нього накинувся сусід із бензопилою. У відповідь Петро дістав зброю й зробив постріл. Сусід загинув.

Після цього, за його словами, він сам викликав поліцію і не намагався залишити місце події.

Наступного дня, каже Петро, він мав підписати контракт зі Збройними Силами України. Натомість затримання, слідство і вирок за статтею про умисне вбивство. Суд призначив три роки позбавлення волі. Попереду – ще рік і три місяці.

Три роки – це багато чи мало за вбивство?

У колонії час вимірюється не календарем. Він рахується підйомами.

О шостій – сигнал. Металевий звук розрізає сон. Зарядка. Сніданок о сьомій. Далі – робота. Перша зміна до 16:00. Якщо призначена друга – повернення в барак пізніше, коли темрява вже давно лягла на подвір’я.

У приміщенні – до сімдесяти людей. Чужі голоси, чужі запахи, телевізор, який ніхто не слухає, але ніхто й не вимикає. Тут не буває тиші. Петро називає колонію «вуликом».

«Тут або працюєш, або думаєш. А думати довго – небезпечно», – каже він.

Півтора року він у пожежній частині при установі. Чергування, перевірки обладнання, навчальні тривоги. До цього переробляв пластикові пляшки – з них роблять протези. Плів маскувальні сітки для військових. Каже, хотілося бути хоч чимось корисним.

У колонії він закінчив професійно-технічне училище. З понеділка по четвер – заняття. Решта часу – робота. Дисципліна і праця – це шанс вийти раніше. А це важливо, коли є кому чекати. Петро одружився вже під час відбування покарання – і тепер будує плани на життя після звільнення.

Катерина Селецька

Oleksii's Story

“One mistake – and you’re in prison.”

Oleksii (name changed) is fifty-seven. He has already spent two years serving his sentence. Three years and seven months still lie ahead. He spent a year in the pre-trial detention center in Ivano-Frankivsk while the court proceedings were underway. He was convicted under Article 189, Part Four – extortion on a particularly large scale.

Oleksii was born in the village of Hankivtsi, now part of the Kolomyia district. In the 1970s and 1980s, most villagers worked on the collective farm and maintained their own small households.

At that time the Soviet government pursued a policy of state atheism, and children’s participation in religious life was discouraged in schools.

“They forbade us from going to church – parents could even be summoned to school for it,” he recalls about the Soviet years.

In 1986 he was drafted into the army. He served in the Moscow Military District. The first six months were spent in a sergeants’ training school in Moscow, followed by another year and a half of service. He speaks cautiously about those years.

“We signed a document saying we would never disclose the secrets of our service for the rest of our lives.”

He does not reveal any details. He only adds:

“One situation in the army made me believe in God... when a platoon goes out on a mission and only a few people return. Then you believe.”

In September 1988 he was discharged from service. He returned home in December of that year – already written off from the army. An injury sustained during a mission damaged his eyesight.

“I wasn’t the only one who suffered. Many people were injured,” he says.

After leaving the hospital, he could see at about fifty percent.

“I was simply grateful that I could see.”

But doctors warned that his condition would worsen. And it did. Today, without glasses, his vision is only 10 percent. He wears glasses with +9 lenses.

“Ninety percent of books I no longer read. I simply can’t see them.”

In 1989 he got married. The marriage lasted fifteen years. They had four children – two sons and two daughters. He worked in the Khmelnytskyi region for fifteen years in an organization he prefers not to name. After the army, he says, nothing illegal was possible.

At the age of thirty-three he had to leave his job – his father had suffered a stroke, and both parents needed care. One of his brothers was killed in 2016 in the Donetsk region. Another brother has a severe disability and is deaf and mute.

After his parents died, he left to work in Russia, where he stayed until 2013. In December 2013 he returned to Kyiv. In 2014 he was supposed to go back to his previous job, but the war began.

In Kyiv he met a woman – a journalist and the director of a library. They lived together without being married.

“We had shared interests. I loved reading, and she was a journalist – even the author of three books.”

His eyesight continued to deteriorate. He tried to find doctors in Chernivtsi. Everywhere he went, they refused: the injury was too complex, with no guarantees. The estimated cost of surgery was one million hryvnias – an impossible sum for him and his family.

He met another woman through a dating website. They communicated for five years – video calls, messages, a romantic undertone.

“She promised to help. She said she had connections with foreign volunteers.” And he believed her.

But in 2021 the relationship became tense. He began demanding explanations and the promised help. He sent seven final messages.

“My last seven text messages led to my arrest.”

He was accused of extortion. He admitted his guilt.

“I admitted my guilt immediately. I knew that if it hadn’t been for those last messages, I wouldn’t be inside these walls.”

He spent a year in the Ivano-Frankivsk pre-trial detention center – first in a cell for ten people, then in one for thirteen.

“A large cell,” he clarifies.

After the verdict he was transferred to a penal colony. Here he works in the prison church – as an altar assistant and caretaker.

“Here I am free. I work in the church.”

His children have moved abroad. One daughter is ill and is receiving treatment in Belgium. He currently has no contact with his grandchildren – there are five of them.

“I made a promise to my granddaughter – to help her. It just turned out that I made a mistake myself.”

He remains silent for a long time when asked about the main lesson. Then he says:

“You need to look for ways out of difficult situations out there, in freedom.

Value your life – and never end up here.”

He does not try to justify the crime. But he speaks about temptation, about inequality, about how easy it is to believe in a simple solution to a difficult problem.

His story is not only about extortion. It is a story about injury, failing eyesight, war, faith, hope – and seven messages that changed a life.

Kateryna Seletska

Історія Олексія

«Одна помилка – і ти в зоні»

Олексію (ім’я змінене) п’ятдесят сім. Уже два роки він відбуває покарання. Попереду – ще три роки і сім місяців. Рік провів у СІЗО в Івано-Франківську, поки тривали суди. Засуджений за статтею 189, частиною четвертою – вимагання в особливо великих розмірах.

Катерина Селецька

Народився Олексій у селі Ганьківці, нині Коломийський район. Тоді, у 1970-1980-х роках, більшість жителів села працювала в колгоспі та вели власне господарство.

У той час радянська влада проводила політику державного атеїзму, а участь дітей у релігійному житті в школах не схвалювали.

«Ходив до церкви забороняли за це батьків могли викликати в школу», – згадує він про радянські часи.

У 1986 році його призвали до армії. Служив у Московському воєнному окрузі. Пів року – сержантська школа в Москві, потім ще півтора року служби. Про ті роки говорить обережно: «Ми підписували документ – до кінця життя не озвучувати таємницю служби». Деталей не розкриває.

Лише додає:

«Одна ситуація в армії заставила повірити в Бога... коли взвод вийшов на завдання і повертається декілька людей. Тоді віриш».

У вересні 1988 року його звільнили зі служби. Додому він повернувся у грудні 1988-го. Уже списаний. Травма, отримана під час виконання завдань, пошкодила зір. «Не тільки я один постраждав. Постраждало багато», – каже він.

Після госпіталю бачив приблизно на 50%. «Радий був тому, що я бачу». Але лікарі попередили: буде погіршення. І воно настало. Сьогодні без окулярів він бачить лише 0,1%. Носить окуляри +9.

«Дев’яносто процентів книжок уже не читаю. Я не бачу».

У 1989 році він одружився. Шлюб тривав п’ятнадцять років. Народилися двоє синів і дві доньки. Працював у Хмельницькій області – п’ятнадцять років у певній «структурі», про яку говорити не хоче. Після армії, каже він, незаконного бути не могло.

У 33 роки змушений був залишити роботу – батько переніс інсульт, обидва батьки потребували догляду. Один брат загинув у 2016 році на Донеччині. Інший – інвалід першої групи, глухонімий.

Після смерті батьків він виїхав на роботу до росії, до 2013 року працював там. У грудні 2013-го повернувся до Києва. У 2014 році мав повернутися на попереднє місце роботи, але почалася війна. У Києві познайомився з жінкою – журналісткою, директоркою бібліотеки. Вони жили разом у цивільному шлюбі.

«Спільні інтереси були. Я любив читати, а вона журналістка і навіть авторка трьох книг».

Зір погіршувався. Він намагався знайти лікарів у Чернівцях. Усюди відмовляли: складна травма, без гарантій. Орієнтовна вартість операції – один мільйон гривень, для нього та родини це непідйомна сума. Через сайт знайомств він познайомився з жінкою. Спілкування тривало п’ять років. Відеозв’язок, листування, романтичний підтекст.

«Вона пообіцяла допомогти. Сказала, що має зв’язки з закордонними волонтерами».

І він повірив. А у 2021 році стосунки загострилися. Він почав вимагати пояснень, обіцяну допомогу. Написав сім останніх повідомлень.

«Останні мої сім есемесок привели до мого арешту».

Його звинуватили у вимаганні. Він визнав провину.

«Я зразу признався у своїй вині. Я знав, якби не ті мої останні есемески, я не був би в цих стінах».

Рік у Франківському СІЗО – спочатку камера на десять осіб, потім на тринадцять. «Велика камера», — уточнює він. Після вироку його перевели до колонії. Тут він працює у тюремній церкві. Паламар, завгосп.

«Я тут свободний. Я працюю у церкві».

Діти виїхали за кордон. Донька хворіє, лікується в Бельгії. З онуками (їх п’ятеро) зв’язку зараз немає.

«В мене є обіцянка перед онучкою – допомагати їй. Так вийшло, що я трошки і сам помилився».

Він довго мовчить, коли питають про головний висновок. Потім каже:

«Потрібно шукати вихід із ситуацій там, на свободі. Цінувати своє життя і ніколи сюди не потрапляти».

Він не виправдовує злочин. Але говорить про спокусу, про нерівність, про те, як легко повірити в легке вирішення проблеми. Його історія – це не лише про вимагання. Це історія про травму, втрачений зір, війну, віру, надію і сім повідомлень, які змінили життя.

Катерина Селецька

Kyrylo's Story

“Six a.m. wake-up call. It’s still dark, the air is cold, and the corridors of the colony hum with morning footsteps – the beginning of each day here is always the same. The only thing that keeps me warm is one thought: I have enough time to think through a clear plan that I will put into action the moment I get out. It may sound strange, but part of me is glad I ended up here. Sometimes I think that God protected me – so I would stop, look back, and see what my life had become. There is no access to alcohol here, and that saves me. It allows me to learn how to live without this addiction. I have already rethought many things, and I still have plenty of time to reflect.”

Liudmyla Ivanyshyn

My name is Kyrylo. I am 20 years old, and I have been serving my sentence at the Kolomyia Penal Colony for a month now. When I first heard my sentence, I was 19. It was terrifying. I felt deep regret and needed a long time to gather my thoughts. Now it is easier: I admit my guilt and understand that this stage of life must be lived through – and learned from.

Six a.m. wake-up call. It’s still dark, the air is cold, and the corridors of the prison echo with morning footsteps – every day here begins the same way. The only thing that keeps me going is the thought that I have enough time to think through a clear plan that I will carry out as soon as I am released.

After wake-up, the unit commander conducts an inspection. I try to follow the colony’s rules, so inspections have become a normal morning ritual for me. I simply wait for it to end so I can have breakfast, because work awaits me. I work as the head of the club. I maintain order in the premises and report on our activities. For example, today we are beginning preparations for a concert dedicated to the birthday of Taras Hryhorovych Shevchenko. We will recite his poetry, sing songs, and remember this important figure in Ukrainian history. For me, this is very exciting, because I have never performed before – I am quite shy. Sometimes I imagine myself on stage with a microphone, singing in front of people.

I rarely tell anyone about this. Here, I tell none of the inmates that I write songs and sing. It is not just a small hobby; it is something I have lived with for a long time. I began writing songs in 2021, back then in rap music and in Russian, but that was more about trends than about me. I cannot say I truly liked them, but it was a start. Today I write in Ukrainian. One of my songs is called “Oberih” (“Amulet”) – it is about my life, good memories, my actions, and the people around me. I avoid writing about this stage of my life – I do not write about prison. I want my songs to be associated with warmth, which is scarce here.

One of the most important songs for me is the one about my mother. I wrote it here, missing her.

After lunch and work, we have time to rest. During that time, I often talk with my family. Once, I spoke with my mother for three days in a row. It helps me so much – her voice warms me, it means everything to know that someone is waiting for me. In our free time, we can also read, talk, and use tablets. Of course, there are restrictions – for example, we are not allowed to use social media. I understand these rules and follow them, so I usually watch films, most often comedies and crime dramas.

I grew up in the Kherson region in a large family. I have two brothers and a sister. I remember my childhood with a smile, although not everything was perfect. I am not ready to speak about that. But if I had the chance right now to simply walk out without consequences and go wherever I wanted, I would go to my family – I deeply value that I have them.

vAs a child, I wanted to become a police officer. It was a childhood dream, probably influenced by toy handcuffs and pistols. I loved playing and imagining that I was a real officer. I remember that my father reacted rather negatively to this, so I left it as just a childhood dream. After the ninth grade, I enrolled in a vocational school of social rehabilitation and studied to become a painter-plasterer. I chose this profession because I believed – and still believe – that it will be useful to me in the future.

At 10 p.m., it lights out. The day has passed, and I am one day closer to freedom. Here we try not to think about time, because then it seems to move faster. But it is hard not to think about why I am here – about the actions that led me behind bars.

During the full-scale invasion, my mother, siblings, and I went abroad. There, I began drinking excessively. Something hurt inside me, and I thought alcohol would numb it – but the pain did not disappear. Everything escalated step by step: first, I drove under the influence and lost my license. That did not stop me from driving again, and eventually I was deported back to Ukraine. Things became even worse here – I kept drinking. For two months, I drank every day and made poor decisions, driving drunk again and again. Once, I stole a car, unlawfully entered someone’s house, and committed theft. That is why I am serving my sentence now.

Adapting to these new living conditions was easier than I had imagined. The administration supports our initiatives and helps us develop our abilities. When I shared that I was involved in music, I was appointed head of the club, which gave me the opportunity to sing and perform. Overall, the attitude here is humane. Yes, we did something wrong, but the staff understand that we are already serving our punishment within these walls, so they create conditions in which we can work on ourselves.

It may sound strange, but part of me is glad I ended up here. Sometimes I think God protected me – so I would stop, turn around, and see what my life had become. There is no access to alcohol here, which saves me and allows me to learn to live without this addiction. I have already rethought many things, and I still have enough time to reflect.

When I am released, I will seriously pursue music. I want to find like-minded people, open a studio, take care of my health, and build good habits. Most importantly, I will reunite with my family and never again commit actions that could bring me back to a place like this.

And to people who have never been here, I would say: value your freedom. Think about your actions, so they harm no one and do not become your ticket to a place like this – because this is certainly not somewhere you ever want to end up.

Liudmyla Ivanyshyn

Історія Кирила

«Підйом о шостій ранку, ще темно, повітря холодне, коридори колонії гудуть ранковими кроками – початок кожного дня тут завжди однаковий. Тут мене гріє лише одна думка – в мене достатньо часу, щоб продумати конкретний план, який я втілю одразу, як вийду. Це може звучати дивно, але частина мене рада, що я сюди потрапив. Є думки про те, що це мене вберіг Бог, щоб я зупинився, обернувся та подивився, як виглядає моє життя. Тут немає доступу до алкоголю, що рятує мене і дозволяє вчитися жити без цієї залежності. Я вже багато переосмислив і маю ще достатньо часу на роздуми».

Людмила Іванишин

Мене звати Кирило, мені 20 років, і я відбуваю своє покарання в Коломийській виправній колонії вже місяць. Коли я вперше почув свій вирок, мені було 19. Це було страшно, я дуже шкодував і довго збирався з думками, проте зараз легше: я визнаю свою провину і розумію, що цей етап життя потрібно прожити та зробити висновки.

Підйом о шостій ранку, ще темно, повітря холодне, коридори колонії гудуть ранковими кроками – початок кожного дня тут завжди однаковий. Тут мене гріє лише одна думка – в мене достатньо часу, щоб продумати конкретний план, який я втілю одразу, як вийду.

Після підйому командир відділення робить перевірку. Я намагаюся поводитися за правилами колонії, тому перевірки для мене є звичним ранковим ритуалом. Я просто чекаю, поки все закінчиться, щоб піти поснідати, бо на мене чекає робота.

Я працюю завідувачем клубу, слідкую за порядком у приміщенні, звітую про роботу. Ось, до прикладу, сьогодні ми розпочинаємо підготовку концерту до дня народження Тараса Григоровича Шевченка: читатимемо його вірші, співатимемо та більше згадаємо про цю важливу для України постать. Для мене це дуже хвилююче, бо я ще ніколи не виступав, адже я досить сором’язливий. Іноді я навіть уявляю себе на сцені з мікрофоном, як співаю перед людьми.

Я рідко це комусь розповідаю, а тут – взагалі нікому з ув’язнених, що я пишу пісні та співаю. Це не лише моє маленьке захоплення, а й справа, якою я живу вже давно. Я почав писати пісні ще в 2021 році, тоді – в стилі репу, російською мовою, але це було більше не про мене, а про тодішню моду. Не скажу, що вони мені сильно подобалися, але це був початок. Сьогодні я пишу пісні українською. Одна з них називається «Оберіг» – вона про моє життя, гарні спогади, вчинки, людей довкола. Щоправда, я уникаю в піснях цього етапу свого життя – не пишу про в’язницю. Хочу, щоб ці пісні асоціювалися з теплом, якого тут мало.

Одна з найважливіших для мене – пісня про маму. Її я написав тут, сумуючи за нею.

Після обіду та роботи в нас є час на відпочинок. Я часто в цей час говорю з рідними. Одного разу я говорив з мамою три дні поспіль – мені це дуже допомагає, гріє її голос і розуміння того, що мене чекають. У вільний час ми також можемо читати книжки, спілкуватися та користуватися планшетами. Звісно, є обмеження: наприклад, нам не можна використовувати соцмережі. Я розумію ці правила та дотримуюся їх, тому зазвичай дивлюся фільми, найчастіше комедії та кримінальні.

Я зростав у Херсонській області в багатодітній сім’ї. У мене є два брати та сестра. Дитинство згадую з посмішкою, хоча не все було ідеально. Правда, про це я не готовий говорити. Але якби в мене зараз був шанс безкарно просто вийти та піти куди я хочу, то я б пішов до рідних – я дуже ціную, що вони в мене є.

У дитинстві я хотів стати поліцейським. Це була моя дитяча мрія, мабуть, через іграшкові наручники, пістолети, гранати – це впливало на мене. Я любив гратися й уявляти, що я справжній поліцейський. Пам’ятаю, що батько досить негативно на це реагував, тому я залишив це лише дитячою мрією. Після 9 класу я вступив до училища соціальної реабілітації та навчався за спеціальністю маляр-штукатур. Я обрав її, бо вважав і далі вважаю, що ця професія знадобиться мені в майбутньому.

О 22:00 в нас відбій, день минув, і я вже ближче до свободи. Тут ми намагаємося не думати про час, бо так він швидше йде. Але важко не думати про те, чому я тут, а саме – про вчинки, які я зробив, щоб опинитися за ґратами.

Під час повномасштабного вторгнення ми з мамою, братами та сестрою виїхали за кордон, де я почав вживати надмірну кількість алкоголю. Щось боліло всередині, і я думав, що так зможу це втамувати, але біль нікуди не зникав. Все було послідовно: спочатку я сідав за кермо в стані алкогольного сп’яніння, після чого в мене забрали права. Це не зупинило мене кермувати, тому після чергового разу мене депортували назад до України. Тут стало ще гірше – я далі вживав алкоголь. Це тривало два місяці: щодня я пив і робив погані вчинки, сідав п’яним за кермо. Одного разу я викрав авто, незаконно вдерся до чужого будинку та вчинив крадіжку. За це, власне, я й відбуваю покарання зараз.

Адаптація до нових умов життя пройшла легше, ніж я собі це уявляв. Адміністрація підтримує наші ініціативи, допомагає розвивати здібності. Я розповів, що займаюся музикою, і мене призначили завідувачем клубу, завдяки чому з’явилася можливість співати та виступати. Загалом, ставлення тут людяне: так, ми зробили щось погане, але працівники розуміють, що ми вже відбуваємо своє покарання в цих стінах, тому створюють умови, в яких ми можемо працювати над собою.

Це може звучати дивно, але частина мене рада, що я сюди потрапив. Є думки про те, що це мене вберіг Бог, щоб я зупинився, обернувся та подивився, як виглядає моє життя. Тут немає доступу до алкоголю, що рятує мене і дозволяє вчитися жити без цієї залежності. Я вже багато переосмислив і маю ще достатньо часу на роздуми.

Коли я вийду, то серйозно займуся музикою, хочу знайти однодумців, відкрити студію, обов’язково налагоджу здоров’я та привчу себе до хороших звичок. А найголовніше – зустрінуся з рідними і не робитиму таких вчинків, щоб знову потрапити в такі місця. А людям, які ніколи тут не були, я скажу: треба цінувати свободу та обдумувати свої вчинки, щоб вони не зашкодили нікому і не стали квитком сюди, бо це точно не те місце, в яке ви хочете потрапити.

Людмила Іванишин

Roman's Story

Crime rarely begins with a clear understanding of the consequences. More often, it starts with small decisions, compromises with oneself, explanations like “just for now” and “there’s no other way.” Some call it circumstances, others call it choice. But in the end, all those wordings disappear when a decision receives a legal definition and a sentence measured in years. Article 307 of the Criminal Code of Ukraine is one of the most common among those serving prison terms. People convicted under it have very different biographies: from accidental couriers to those who consciously built illegal businesses. What unites them is one thing – responsibility that does not end with a court verdict. My name is Roman, though now I most often introduce myself as... Convict Chekh Roman Bohdanovych. Article 307, Part 2.

Natalia Yavorovych

I’m originally from Cherkasy. I lived there and worked as a plumber. I actually studied radio communications in Odesa – followed in my grandfather’s footsteps. He was the director of a regional household appliance repair plant. Since childhood, he taught me electronics, radio mechanics, all that stuff. So I had two options: follow my grandfather’s path or enroll in medical school, as my grandmother wanted. Honestly, sometimes I regret choosing my grandfather’s path. Maybe medicine would’ve been better. Higher salaries. But it’s fine as it is.

My name is Roman, though now I most often introduce myself as...

Convict Chekh Roman Bohdanovych. Article 307, Part 2.

That’s the production, possession, and distribution of narcotic substances. Like most people serving time under this article, I did it for money. But among us – the “three-oh-sevens” – the meaning of “for money” differs. Many get involved because they have easy access to drugs. That’s the majority. Maybe 80% of those convicted under Article 307. The remaining 20%, maybe even less, are what some call “businessmen.” The ones who treat it strictly as business.

I belong more to that group. My circumstances turned out that way. My mother needed treatment, and it was very expensive.

I actually earned decent money legally. I worked as a plumber and installer, and traveled across half of Europe. But still, it wasn’t that money wasn’t enough – there simply wasn’t any. I had to sell my apartment.

Then more money was needed. And that’s how I got into this business. I didn’t really want to, but that’s how it happened. I don’t regret that, as they say, I sinned before society. I cured my mother. I bought myself a house.

I lasted in that business for quite a long time, actually. Longer than my acquaintances who were also involved. My sentence is five years. I arrived here, at the colony, the year before last. I’ve been serving for a year and four months now.

When I heard the verdict, I didn’t feel anything special. A bit of anger at myself, at my lawyer. Some disappointment. Some heaviness. But overall... When you’re in a pre-trial detention center, you prepare for the worst. You get so used to already being locked up that when the judge announces the sentence, you feel... almost indifferent. Besides, I knew that sooner or later I’d end up in prison.

I imagined prison the way acquaintances who had already served time under the same article described it. Some said everything would be fine; others said inmates from other “castes” don’t treat the “three-oh-sevens” very well. But I’m used to handling difficulties on my own.

Of course, I was afraid of arriving at the colony and all that. But in pre-trial detention I spoke with repeat offenders. They explained that in Zhytomyr the attitude toward inmates is more loyal. That there are no beatings or things like people often imagine – that as soon as you arrive, you’ll be assaulted or abused.

At first, it was hard to get used to it. Hard to accept that you’re imprisoned. But later – it’s fine. When you understand there’s nowhere to go, time passes faster and it becomes easier. The main thing is to adjust yourself mentally.

If you removed all the fences around the colony, in a way you live almost like you would in freedom. Well, if you’re a decent person, of course. You understand it’s a colony, but you live almost like outside. I can say the cliché: here they feed you, clothe you, guard you. Like a hotel, haha. You have everything you need.

Except communication with my daughter.

My day here starts at seven in the morning. Wake-up, morning routine – wash up, brush my teeth. Then I get ready and go to work. Here, in prison. I work as an orderly. Around five or six in the evening, my workday ends, and I go back to the dormitory. Then I have free time until 10 p.m. – lights out.

I take care of everyday things. Wash clothes, have dinner. Talk with friends. It’s like a student dormitory. You have acquaintances, you visit them, ask how their day was. You sit down for dinner together, then everyone goes about their business. In the evening we might watch a movie or a series. I love science fiction, but we watch whatever the majority votes for. The majority is the majority.

I also read in the evenings. A kind of ritual – just not to get dull. In our dormitory, many people read. I was surprised that out of a hundred people, about 30-40 read regularly. That’s 30-40%, which is actually not bad. Many study through books. I used to be into psychology literature, but after a while it started pressing on my brain – I wanted a break. Now I read fantasy – The Stormlight Chronicles. I’m also learning a bit of Brazilian Portuguese. There’s a Brazilian inmate with us, and he teaches us some. Though it’s difficult – he’s not a teacher.

Most of all, I think about my daughter. My daughter and my mother. I don’t have anyone else in freedom.

I’m a single father. My ex-wife and I divorced when our daughter was two. I took my child with me, and since then we’ve had a very close bond. She’s still little. She’s eight now. When I get out on parole, she’ll be ten. She’s currently in Norway with her mother. I want her to stay there, enroll in school. I’ll support her financially from here. I’ll travel to see her, or she’ll come to me. If the war doesn’t end, then only she’ll be able to visit me. Things change quickly outside. I don’t know what will happen in two years. But I’m not afraid. Even if I’m mobilized – I’m not afraid. I even considered volunteering when I was in pre-trial detention, but it’s difficult from there. Usually, mobilization happens once inmates arrive at the colony.

I already know what I’ll do after release. I’ll make a video call to my mother and daughter. I’ll tell them I’m out. I’ll ask them to come visit, at least for a while, though I don’t know if it will work out. I really want to hug my daughter.

I also want to visit my godfather – he was left disabled after the war. I’ll return to Cherkasy. I’ll continue working, welding. I like that job, and it pays fairly well.

Do I feel that I’ve changed? It’s hard to say. A colony itself doesn’t change people. Some anger accumulates, of course. But if you want to remain a human being, you will remain one. No matter where you are. Maybe I’ve just become better at understanding people. I found friends here and plan to stay in touch with them. That’s probably all.

But I would give advice to my past self. If I could, I’d tell myself what my girlfriend, my godfather, and his wife once told me: quit what you’re doing. I don’t want to come back here again.

Natalia Yavorovych

Історія Романа

Злочин рідко починається з чітким усвідомленням наслідків. Частіше – з дрібних рішень, компромісів із собою, пояснень «тимчасово» і «бо інакше не виходить». Хтось називає це обставинами, хтось – вибором. Але в підсумку всі ці формулювання зникають, коли рішення отримує юридичне формулювання й термін у роках. Стаття 307 Кримінального кодексу України – одна з найпоширеніших у місцях позбавлення волі. За нею сидять люди з дуже різними біографіями: від випадкових кур’єрів до тих, хто свідомо будував незаконний бізнес. Усіх їх об’єднує одне – відповідальність, яка не закінчується вироком суду. Мене звати Роман, та зараз я найчастіше представляюся як... Засуджений Чех Роман Богданович. Стаття 307, частина 2.

Наталія Яворович

Я родом із Черкас. Жив там, працював сантехніком. Вчився я, щоправда, на радіозв’язківця в Одесі, пішов по стопах дідуся. Він у мене був директором обласного ремпобуттехніка (прим. жур. завод із ремонту побутових приладів). От із дитинства і навчав мене електроніки, радіомеханіки, ну і всього такого. Тому у мене було два варіанти: або піти по стопах дідуся, або вступити в медичний, як бабуся хотіла. Уже, якщо чесно, трохи шкодую, що по стопах дідуся пішов. У медичному, можливо, краще. Зарплати більші. Але і так нормально.

Мене звати Роман, та зараз я найчастіше представляюся як...

Засуджений Чех Роман Богданович. Стаття 307, частина 2.

Це виготовлення, зберігання і розповсюдження наркотичних препаратів. Як і більшість тих, хто сидить за цією статтею, займався цим заради грошей. Але у нас, у «триста сьомих» (прим. жур. – ті, хто відбуває покарання за 307-ю статтею), різні поняття оцього «заради грошей». Багато хто займається цим через те, що отримує легкий доступ до наркотичних речовин. Це більшість. Мабуть, 80 % тих, хто засуджений за 307-ю статтею. А інші 20 %, може, навіть менше, – це, як деякі називають, комерсанти. Бізнесмени. Ті, хто чисто заробляє.

От я більше належу до них. У мене склалися такі обставини. Матері треба було лікування, а воно дуже дороге.

Я, в принципі, непогано заробляв і легальним шляхом. Працював тоді сантехніком, монтажником, об’їздив уже пів Європи, але все одно грошей не те що не вистачало – їх не було. Довелося продати квартиру.

Потім ще потрібні були гроші. Ну і так вийшло, що зайнявся цим бізнесом. Я, в принципі, не хотів, але так склалося. Я не шкодую, що, як то кажуть, згрішив перед суспільством. Я вилікував маму, купив собі будинок.

Я довго протримався у цьому бізнесі, насправді. Довше, ніж мої знайомі, які теж цим займалися. Строк у мене – 5 років. Потрапив я сюди, в колонію, позаминулого року, уже відбуваю покарання рік і чотири місяці.

Коли почув вирок суду, нічого особливого не відчув. Трішки злості на себе, на свого адвоката. Трішки розчарування. Трішки пригнічення. Ну а так... В принципі, поки знаходишся в СІЗО, готуєшся до гіршого і настільки звикаєш до того, що вже сидиш, що, коли суддя оголошує вирок, уже якось... усе одно. Тим паче, я сам по собі знав, що рано чи пізно потраплю в тюрму.

Саму в’язницю я уявляв так, як мені її описували знайомі, які вже відсиділи свій термін за тією самою статтею. Одні казали, що все нормально буде, інші – що до «триста сьомих» не дуже добре ставляться засуджені з інших каст. Але я звик по життю, що з усіма складнощами можна самому впоратися.

Лякало, звісно, що потраплю в колонію і все таке. Але потім, у СІЗО, я вже поспілкувався з тими, хто там був, – із рецидивістами. Ну і мені роз’яснили, що в Житомирі більш лояльно ставляться до засуджених. Тобто що тут немає ніяких побиттів, нічого такого, як більшість собі уявляє: що коли приїжджаєш у колонію, тут одразу будуть бити і знущатися.

Звикнути на початку було тяжкувато. Тяжкувато змиритися з тим, що ти сидиш. Але далі – все нормально. Коли ти вже розумієш, що звідси нікуди не вийдеш, то час летить швидше і легше стає. Головне – себе в голові налаштувати.

Взагалі, якщо прибрати всі паркани навколо колонії, то, в принципі, живеш собі, як на свободі. Ну, якщо ти нормальна людина, звісно. Ти розумієш, що це колонія, але живеш, як на свободі. Можу сказати шаблонно: тут годують, одягають, охороняють. Ніби в готелі, ха-ха-ха. Усього вистачає.

Ну, окрім спілкування з донькою.

Мій день тут починається о сьомій ранку. Підйом, ранковий, як то кажуть, туалет: вмитися, зуби почистити. А далі збираюся і йду на роботу. Власне, сюди ж, у в’язницю. Я тут днювальний. О п’ятій-шостій годині закінчую свій робочий день і йду в гуртожиток. І далі у мене вільний час до десятої вечора – до відбою.

Я займаюся своїми справами. Випрати речі, повечеряти – таке. Із друзями поспілкуватися. Це як у гуртожитку десь на навчанні. Є знайомі, і ти приходиш до них поспілкуватися: як робочий день, як у кого справи. Повечеряти разом сіли, а потім кожен далі займається своїм. Увечері можемо подивитися якийсь фільм чи серіал. Я найбільше наукову фантастику люблю, але дивимося те, за що проголосує більшість. Бо більшість є більшість.

Ще читаю по вечорах. Ну так, знаєте, ритуал – чисто щоб не отупіти. У нашому гуртожитку взагалі багато хто читає. Я здивувався, що зі ста людей у гуртожитку читають 30-40. 30-40 % – це непоганий показник, насправді. Багато хто вчиться через книжки. Раніше я психологічною літературою захоплювався, але вона з часом на мозок тиснути почала – захотів відпочити. Тепер читаю фантастику, «Хроніки Буресвітла». Ще потроху бразильську мову вивчаю. Зі мною один бразилець сидить, то він нас усіх трохи бразильської вчить. Хоча тяжкувато, бо він не викладач.

Найбільше думаю про доньку. Доньку і маму. Більше на волі у мене нікого немає.

Я батько-одинак. Ми розлучилися з дружиною, коли доньці було два роки. Я забрав дитину з собою, і з тих пір у нас дуже тісний зв’язок. Вона ще маленька. Їй зараз вісім років. Коли вийду по УДЗ (прим. жур. – умовно-дострокове звільнення), буде десять. Вона зараз із мамою в Норвегії, і хочу, щоб вона залишилася там, вступила. А я вже буду допомагати їй звідси матеріально. Буду їздити до неї чи вона до мене. Якщо війна не закінчиться – то тільки вона до мене. На свободі зараз усе швидко змінюється. Я не знаю, що буде через два роки. Але мені не страшно. Навіть якщо мобілізують – не страшно. Я і сам думав мобілізуватися, коли був у СІЗО, але звідти тяжко. Зазвичай мобілізуються вже ті, хто прибуває до в’язниці.

Я вже знаю, що робитиму після звільнення. Зателефоную по відеозв’язку мамі з донькою. Скажу, що я вийшов. Попрошу їх приїхати хоча б на якийсь час, але не знаю, чи вийде. Дуже хочу обійняти доньку.

Ще хочу піти до кума – він у мене залишився інвалідом після війни. Повернуся до себе, в Черкаси. Буду далі працювати, зварювати. Мені ця робота подобається, та й платять непогано.

Чи відчуваю я, що змінився? Складно сказати. Колонія сама по собі не міняє людей. Трошки злості, звісно, накопичується, але якщо ти хочеш залишитися людиною – ти залишишся людиною. І неважливо, де ти будеш. Я хіба що став у людях трохи краще розбиратися. Знайшов тут собі друзів, планую далі з ними спілкуватися. Це, напевно, все. Але пораду собі з минулого я б дав. Якби міг, сказав би собі те, що казали мені і моя дівчина, і кум, і кума: кидати те, чим займаюся. Не хочу сюди більше.

Яворович Наталія

Yaroslav's Story

A colony is not the worst part. The worst part is stepping beyond its stone walls and finding yourself alone with a world that does not accept you – and probably is not ready to. This is not a typical journalistic piece. Rather, it is a story about rises, falls, and metamorphoses. I did not want to compile dry facts or retell the biography of a young man who committed a crime and is now behind bars. There are many like him. I wanted to tell a story about life. A story he created, altered, and reshaped himself. Perhaps not a unique one – but one that could have happened to anyone.

Sofiia Pobilenska

Our worldview, interests, priorities – and we ourselves – are constantly changing. Change is the only thing that accompanies us throughout life. It happens suddenly or voluntarily, expectedly; it is directly connected to events at home and everyday habits. Governments change, beliefs change, musical tastes shift; routines and ways of thinking evolve. Even our bodies, seemingly constant, continuously renew themselves, regenerating cell by cell. All aspects of life revolve around transformations – small and large.

Yet some changes do not bring growth or fulfillment. Sometimes they break us, press down on us, knock the ground from beneath our feet, and force us to search for answers where we never had to before. This is the story of Yaroslav Kubai – a young man who went to prison at 22. He was caught distributing drugs. The court sentenced him to nine years of imprisonment under Articles 307 and 308 of the Criminal Code of Ukraine.

From that moment, his life changed radically: regime, work, limited space, and the strict rules of the system. Before prison, things looked different.

His childhood was not particularly unusual. Good grades, sports discipline, karate – he won a Ukrainian championship in seventh grade. From the outside, it was a standard trajectory for a teenager with structure and prospects.

The first fracture came at 12. During a trip to his sister’s village, he tried smoking for the first time. When he returned home, he did not stop. He joined a group of friends who shared similar interests. It was there that he was introduced to prohibited substances. The areas that once mattered to him receded into the background. Karate no longer interested him; studying lost its appeal.

A new fascination appeared – hip-hop, with its slang, beautiful girls, and drugs. It captivated Yaroslav almost completely. He dreamed through those lyrics, imagining himself in the place of those performers. Together with friends, they wrote music and used substances; these rituals became everyday life.

Yaroslav listened, wrote music with friends, and used drugs at the same time. It did not look like a problem – rather, like the backdrop of daily existence.

The next step was the idea of earning money. At first – selling to acquaintances. Then – a Telegram channel. Substances were divided into grams and distributed systematically. At that time, Yaroslav was 20. It was no longer experimentation or coincidence; it was a conscious course of action.

At 22, he was arrested. During the search, 89 grams of prohibited substances were seized. During the investigation, Yaroslav admitted guilt. In court, he heard the sentence – nine years of imprisonment. “Back then, it was just me and my lawyer. No support. Only condemnation from those close to me.”

The past – some people try desperately to rewrite it, soften its sharp edges, lean on the pain; others cling to it, retelling it as self-punishment again and again. It is like a verdict that changes everything. Life as it was will no longer exist.

From that moment begins Yaroslav’s present: uniform, barbed wire, high stone walls through which the blue of the sky is barely visible. The colony system is precise: wake-up, inspection, mandatory work, silence. Here, you are taught the main rule – be no one and do not stand out. Do not be too loud, too silent, too full of life.

“The hardest thing here is patience,” Yaroslav says.

He works in the colony and sings in the church choir. He says he turned to faith as a way to make sense of his actions. He considers enrolling in a theological seminary after release, though he speaks of it without certainty – as a hypothesis rather than a plan.

No, this is not the discovery of a new world, as Yaroslav himself says – it is atonement for sins, and another dependency without which he now can no longer exist.

During his imprisonment, his mother died. He has seen his relatives only once. At the same time, he works in the colony’s music club, though he has not yet returned to writing lyrics.

He speaks cautiously about the future. Without clear images or scenarios. Most often, he formulates one simple desire – to return home after release. He understands that a criminal record will not disappear with the date he walks out of the gates – just as the decision that led him there will not disappear either.

Sofiia Pobilenska

Історія Ярослава

Колонія – не найстрашніше. Найстрашніше – вийти за її кам’яні стіни і залишитися сам на сам зі світом, який тебе не приймає і, напевно, не буде готовий. Це не типовий журналістський матеріал, скоріше це історія про злети, падіння й метаморфози. Мені не хотілося складати сухі факти, переповідати біографію хлопця, що скоїв злочин й зараз сидить за ґратами. Таких, як він, багато. Я ж хотіла розповісти про життя. Історію, яку він сам створив, змінив й обіграв. Історію, може, не унікальну, а ту, яка могла б статися з кожним.

Софія Побіленська

Наш світогляд, інтереси, пріоритети й ми самі змінюємося постійно. Зміни – це єдине, що супроводжує нас упродовж усього життя. Вони відбуваються раптово або добровільно та очікувано, напряму дотичні до домашніх подій і щоденних звичок: змінюються влада, віра і музичні вподобання, рутина і спосіб мислення. Навіть наше тіло, здавалося б незмінне, безперервно оновлює саме себе, регенеруючи клітину за клітиною. Усі аспекти життя так чи інакше обертаються навколо трансформацій – малих і масштабних. Проте є зміни, які не завжди приносять задоволення чи розвиток. Іноді вони ламають, тиснуть, вибивають ґрунт з-під ніг і змушують шукати відповіді там, де раніше не доводилася.

Ця історія про Ярослава Кубая – хлопця, який потрапив за грати у 22 роки. Його спіймали за збут наркотиків. Суд призначив покарання – дев’ять років позбавлення волі за статтями 307 та 308 Кримінального кодексу України. З цього моменту його життя змінилося радикально: режим, робота, обмежений простір і чіткі правила системи. А до вязниці було ось так:

Його дитинство не вирізнялося нічим особливим. Хороше навчання, спортивна дисципліна, карате, перемога на чемпіонаті України у сьомому класі. З боку – стандартна траєкторія підлітка, у якого є заняття і перспектива.

Перший злам стався у 12 років. Під час поїздки до сестри у село він уперше закурив. Повернувшись додому, він не припиняє звичку палити і йде до компанії друзів, що розділяють інтереси. Саме там його знайомлять із забороненими речовинами, всі сфери, які цікавили, нашого головного героя статті, йдуть на інший план, карате не цікавить, навчання не захоплює. З’являється нове захоплення – хіп-хоп, де фігурує сленг, гарні дівчата та наркотики, що аж занадто привернуло увагу Ярослава, він марить цими текстами, та уявляє себе на місці цих виконавців. Разом з друзями вони пишуть музику та вживають, і ці ритуали стають буденністю.

Ярослав слухав, писав музику разом із друзями і паралельно вживав. Це не виглядало як проблема – радше як фон повсякденності.

Наступним кроком стала ідея заробітку. Спочатку – продаж знайомим. Потім – телеграм-канал. Речовини розкладали по грамах і реалізовували системно. На той момент Ярославу було 20 років. Це вже не експеримент і не випадковість, а свідомий спосіб дій.

У 22 роки його затримали. Під час обшуку вилучили 89 грамів заборонених речовин. Під час слідства Ярослав визнав провину. У суді почув вирок – дев’ять років позбавлення волі:

«Тоді був лише я та адвокат, жодної підтримки, засудження близьких».

Минуле – хтось переписує його з усіх сил, змінює деталі, прибирає гострі кути та спирається на біль, а хтось, навпаки, вгризається в нього зубами і при розповіді карає себе знову – це як вирок, що змінює усе. Життя, як раніше, не існуватиме.

Саме з цього моменту в історії починається теперішнє Ярослава: форма, колючий дріт, високі кам’яні стіни крізь які ледь видно блакить неба. Система колонії чітка: підйом, перевірка, обов’язкова робота і тиша. Тут вчать головному – бути ніким та не виділятися, бути не надто гучним, надто мовчазним, надто наповненим життям.

«Найважче тут – терпіння», – говорить Ярослав.

Він працює у колонії, співає у церковному хорі. Каже, що звернувся до віри як до способу осмислити власні дії. Розглядає можливість вступу до духовної семінарії після звільнення, але говорить про це без упевненості — як про гіпотезу, а не план.

Ні, це не відкриття нового світу, як каже сам Ярослав – це замолювання гріхів та інша залежність, без якої тепер вже не може.

За час ув’язнення померла його мати. З близькими бачився лише раз. Паралельно працює у музичному клубі на території колонії, але до написання текстів поки не повертається.

Про майбутнє говорить стримано. Без конкретних образів і сценаріїв. Найчастіше формулює одне бажання – після звільнення повернутися додому. Він розуміє, що судимість не зникне разом із датою виходу за ворота колонії, – так само, як і рішення, яке до неї призвело.

Софія Побіленська

Mykhailo's Story

9:16 a.m. The train quietly pulls into Kolomyia station. The platform is cold and damp – the air cuts straight to the bone. People are rushing somewhere; some are smoking, others checking their phones. The sharp smell of railway metal mingles with snow. At 9:30 a.m., a taxi driver picks us up. The road to Penal Colony No 41 takes about twenty minutes. Outside the window, everything is still: snow, highway, trees. The world feels slowed down. In the distance, the colony building comes into view – austere, silent, surrounded by high fences, yet somehow magnetic in its inaccessibility. Even from the car window, it looks enormous. We step out and wait. The wait is brief but tense – like a short pause before something unknown. Then the checkpoint. Inspection. We hand over our personal belongings and phones. Everything happens quickly and calmly. A moment later, we are inside the facility.

Viktoriia Hola

We move forward accompanied by colony staff. They are open and friendly, speaking about their work and daily routine. Their voices sound calm, without strain. Around us are high fences topped with security mesh. Each passage reveals new fragments of a space I have never seen before.

We head toward the psycho-emotional development unit. Through one gate, then another door, and another. Our footsteps echo through the corridors, following us the entire way. Along the way, I noticed a small annex.

“What’s that building?”

“The bathhouse,” they reply.

Before I can reflect on it, my attention is caught by the hum of voices. Behind the fence stand about ten men. They are talking among themselves; some are smoking. All are dressed alike. I catch their glances – curious: who are we, why have we come, what will happen next?

Today, a training session for inmates is taking place here. We talk about the media, about our project, about the work of journalists. Reactions vary: some engage actively, some joke, some observe silently, and some listen attentively. After the training, we invite volunteers for interviews. I speak with Mykhailo Syrotiuk – a man serving his sentence in the colony.

His day begins at six in the morning with inspection. Then work – Mykhailo is a librarian in his unit. He organizes books, keeps records, and communicates with those who come to read. He says that up to a hundred people pass through the library each day. After lunch, there is another inspection. Then sports, news, studying. In his free time, Mykhailo reads about programming, watches educational videos, and trains on the pull-up bars.

“I want to use this time productively, not just serve it out,” he says.

Before imprisonment, Mykhailo completed a bachelor’s degree in Computer Networks, worked at a telecommunications company, and later moved into a creative field – video editing and design. It was precisely when he had begun building a new career that an event occurred which completely changed his life.

That night, a group of friends was returning from a club and stopped at an ATB supermarket on Zluky Avenue in Ternopil. As they were leaving, a quarrel broke out between them and a group of strangers. According to Mykhailo, one of the men repeatedly lunged at his friend. He stepped between them, trying to break up the conflict. When another man joined the scuffle and struck his friend, Mykhailo struck back. The man fell and hit his head on the asphalt.

“I didn’t run. I immediately tried to help – turned him onto his side, looked for water, asked someone to call an ambulance,” the man recalls.

For reference:
According to official information from the Ternopil Regional Police, emergency services and law enforcement were called to the scene by witnesses to the fight. Initially, the incident was classified as intentional homicide under Article 115 of the Criminal Code of Ukraine. A forensic medical examination determined that the man died from severe cranio-spinal trauma with damage to the cervical vertebrae and hemorrhage in the brainstem. The report referred to an attack using a blunt object with the intent to cause fatal injuries.

The suspect was detained on the day of the tragedy. Mykhailo explains that he acted in a sudden conflict situation and had no intention of causing fatal consequences. He spent six months in a pre-trial detention center. After being released on bail, court proceedings continued for nearly two more years. Throughout that time, he worked and tried to return to normal life.

In 2023, the court found Mykhailo guilty under Part 2 of Article 121 of the Criminal Code of Ukraine and sentenced him to eight years of imprisonment.

“I had just started getting back on my feet. And then everything was cut short,” Mykhailo shares.

The first months in the colony were the hardest – the weight of the sentence pressed on him daily. Later, the people around him and constant activity helped. Now Mykhailo lives in a four-person room, exercises regularly, and participates in football tournaments between units.

“I played as a forward. We took second place,” the man smiles.

His family and friends have stayed in touch and continue to support him. He says that without this, it would be much harder to endure the isolation. They try to preserve holidays here as well – attending church, gathering together – but the feeling is different.

“These are family days. Here, they’re not the same as they are in freedom,” the inmate explains.

Mykhailo speaks about the future cautiously but confidently. He wants to be released, return to work, travel, and start a family.

“More than anything, I want the war to end. And after that – just to live,” Syrotiuk says.

In the afternoon, we leave the colony grounds. Behind us, the metal doors slam shut loudly – their dull echo lingers in the corridor for a long time. Where my story ends, someone else’s begins.

Viktoriia Hola

Історія Михайла

9:16. Поїзд тихо зупиняється на станції Коломия. На платформі холодно й волого – повітря пронизує до кісток. Люди кудись поспішають, хтось курить, хтось перевіряє телефони. Сильно відчутний запах залізничного металу й снігу одночасно. О 9:30 нас забирає водій таксі. Дорога до 41-ї колонії займає близько двадцяти хвилин. За вікном тихо: сніг, траса, дерева. Світ здається сповільненим.Удалині з’являється будівля колонії – сувора, мовчазна, з високими парканами, але чомусь немов магнітна у своїй недоступності. Навіть із вікна машини вона здається величезною. Ми виходимо з машини й чекаємо. Очікування недовге, але хвилююче – як коротка пауза перед чимось невідомим. Далі – пункт пропуску. Перевірка. Здаємо особисті речі й телефони. Усе відбувається швидко й спокійно. За мить ми вже на території установи.

Вікторія Гола

Рухаємось у супроводі працівників колонії. Вони відкриті й доброзичливі, розповідають про свою роботу та щоденну рутину. Їхні голоси звучать спокійно, без напруги. Навколо – високі паркани з охоронною сіткою зверху. Кожен прохід відкриває нові фрагменти простору, якого раніше я ніколи не бачила.

Прямуємо до відділення психоемоційного розвитку. Проходимо крізь ворота, потім – ще одні двері, й ще. Кроки відлунюють у коридорах і супроводжують нас увесь час. По дорозі звертаю увагу на невелику прибудову.

– А що це за будівля?

– Баня, – відповідають.

Не встигаю замислитися, як мою увагу перебиває гул голосів. За парканом – близько десяти чоловіків. Вони спілкуються між собою, дехто курить. Усі в однаковому одязі. Я ловлю їхні погляди – у них цікавість: хто ми, навіщо прийшли, що буде далі.

Тут сьогодні проходить тренінг для засуджених. Говоримо про медіа, про наш проєкт, про роботу журналістів. Реакції різні: хтось активно долучається, хтось жартує, хтось мовчки спостерігає, а хтось уважно слухає. Після тренінгу запрошуємо охочих на інтерв’ю. Я спілкуюся з Михайлом Сиротюком – чоловіком, який відбуває покарання у колонії.

Його день починається о шостій ранку з перевірки. Потім робота – Михайло бібліотекар у відділенні. Він упорядковує книги, веде облік, спілкується з тими, хто приходить почитати. Каже, що щодня через бібліотеку проходить до сотні людей. Після обіду – ще одна перевірка. Далі спорт, новини, навчання. У вільний час Михайло читає про програмування, дивиться освітні відео, тренується на турніках.

«Хочу використати цей час з користю, а не просто відсидіти», – говорить він.

До ув’язнення Михайло закінчив бакалаврат за спеціальністю «комп’ютерні мережі», працював у телекомунікаційній компанії, а згодом перейшов у креативну сферу – займався монтажем відео й дизайном. Саме в період, коли почав вибудовувати нову кар’єру, сталася подія, яка повністю змінила його життя.

Тієї ночі компанія поверталася з клубу й зайшла до супермаркету АТБ на проспекті Злуки в Тернополі. Уже на виході між ними та незнайомцями виникла сварка. За словами Михайла, один із чоловіків кілька разів кидався на його друга. Він став між ними, намагаючись розборонити конфлікт. Коли в сутичку втрутився ще один чоловік і вдарив товариша, Михайло вдарив у відповідь. Той упав і вдарився головою об асфальт.

«Я не тікав. Одразу намагався допомогти – перевернув його на бік, шукав воду, просив викликати швидку», – згадує чоловік.

Для довідки:
За офіційною інформацією поліції Тернопільської області, швидку допомогу та правоохоронців на місце події викликали очевидці бійки. Спершу, конфлікт кваліфікували як умисне вбивство за статтею 115 Кримінального кодексу України. Судово-медична експертиза встановила, що чоловік помер від тяжкої черепно-спинальної травми з ушкодженням шийних хребців і крововиливом у стовбур головного мозку. У висновку йдеться про напад із використанням тупого предмета з метою завдання смертельних ушкоджень.

Підозрюваного затримали в день трагедії. Михайло пояснює, що діяв у ситуації раптового конфлікту й не мав наміру спричиняти фатальні наслідки. Пів року він провів у слідчому ізоляторі. Після виходу під заставу ще майже два роки тривав судовий процес. Увесь цей час він працював і намагався повернутися до звичного життя.

У 2023 році суд постановив вирок Михайлу за вчинення злочину, передбаченого частиною 2 статті 121 Кримінального кодексу України, і призначив йому покарання у вигляді 8 (вісім) років позбавлення волі.

«Уже почав ставати на ноги. А потім усе обірвалося», – ділиться Михайло. Перші місяці в колонії були найважчими – усвідомлення строку тиснуло щодня. Згодом допомогли люди поруч і постійна зайнятість.

Тепер Михайло живе в кімнаті на чотирьох осіб, займається спортом і бере участь у футбольних турнірах між відділеннями. «Я грав у нападі. Ми тоді друге місце взяли», – усміхається чоловік. Рідні та друзі залишилися на зв’язку й підтримують його. Каже, що без цього було б значно важче пережити ізоляцію.

Свята тут теж намагаються зберігати – ходять до церкви, збираються разом, але відчуття інше. «Це сімейні дні. Тут вони не такі, як на волі», – пояснює увʼязнений.

Про майбутнє Михайло говорить стримано, але впевнено. Він хоче вийти, повернутися до роботи, подорожувати й створити родину. «Найбільше хочу, щоб закінчилася війна. А далі – просто жити», – мріє Сиротюк.

По обіді ми виходимо з території колонії. За спиною гучно зачиняються металеві двері – їхній глухий звук ще довго відлунює в коридорі. Тут, де завершується моя історія, починається чиясь інша.

Вікторія Гола